Početna / A. Olujić / Monika Bončina “Iz života jedne Dunje”

Monika Bončina “Iz života jedne Dunje”

Monika Bončina

IZ ŽIVOTA JEDNE DUNJE

Gospođice Dunja, Vaš kofer je pretežak“, visok, stasit muškarac pokušavao je nadglasati buku koju su stvarali nadolazeći putnici oko njih.

Zvukovi truba i ispuhivanja vlakova, kretanje i kočenje na peronima autobusnog kolodovra pokraj. Gužva automobila na mostu u daljini i psovke lokalnog pijanca, koji je sjedeći na kamenoj klupi ispod javora nesuvislo pokušavao opisivati stanje u državi i iskazati svoj stav o trenutnoj vlasti. Krošnja ne uspijeva zakloniti klupu i ona je mokra od kiše, studena. On ne mari.

Asfalt je također bio mokar, a u lokvama ispod parkiranih automobila nazirale su se masne duge. Ljudi su trčali, gurali se. Većina njih nosila je karirane cekere pune hrane i vraćala se na selo iz tjedne kupovine. Bio je utorak i bila je kiša.

Dunja se pokušavala pomaknuti iz reda i doći do svog kofera. Njene bijele cipele počele su propuštati kišu i noge su joj zeble. Brišući jednom rukom nos plavom maramicom iz kaputa, teško se nosila s težinom svoje prtljage. Ruksak na leđima smetao joj je u pokušajima probijanja kroz gomilu.

Morala je doći do druge strane autobusa i u veći bunker ostaviti svoje stvari. Kada se konačno domakla svoje putne torbe i kada su ju dva postarija muškarca propustila da prođe, više iz nekih drugih razloga nego iz džentlmenskih, počela se probijati prema bunkeru. Neki dječak u prolazu joj je dobacio nešto prosto.

Predala je prtljagu i uz silne napore i nekoliko laktarenja uspjela je doći do ulaza. Uhvativši prvo slobodno mjesto, sjela je do prozora i naslonila glavu . Kišne kapi rezbarile su hladno staklo i odvraćale joj misli. Pokušavala je vrhovima prstiju zaustaviti kapljice koje su klizile. Bilo je podne i autobus je krenuo. Valjda od silne hladnoće, ozeblih nogu ili tko zna, zaledile su joj se suze u crnim očima dok je autobus šibao cestom do mosta. Ondje zastoj, gužva i opet trubljenje automobila. Pokušavala je zatvoriti oči i ne gledati put kojemu se nikada neće vratiti.

Iz želje da smete samu sebe izvukla je sendvič s rajčicom i majonezom iz prednjeg džepa ruksaka.

Znala je da se upravo sprema napustiti grad u kojem je odrasla. Mjesto gdje je upoznala prve prijatelje, prve ljubavi i bolilo ju je to. Što nikada više neće ući u roditeljsku kuću, prošetati nasipom uz rijeku, šutati snijeg na lokalnog sanjkalištu i okusiti onaj domaći bakin sladoled od maline. Pokušavala je suspregnuti suze i bila je zahvalna svemu što nitko ne sjedi pokraj nje.

Prelazeći most, znala je da dim iz auspuha autobusa briše neke tragove koje ostavljala za sobom. A opet, možda tragova i nema kada odeš sam. Možda ne ostavljaš ništa za sobom u gradu koji samovoljno napuštaš. Razmišljala je o snopu fotografija iz djetinjstva koje je još sinoć upakirala crvenom vrpcom za poklone i spremila u kofer. Nešto novo mora donesti dobro i to je ono što si je pokušavala predstaviti u glavi. Pa opet, nekakva vatra u grlu topila je koru rajčice koju je grizla.

Upravo se spremala poći u nešto novo, posve nepoznato i smatrala je to utoliko dobrim jer donosi koliko-toliko dobre posljedice. Više novca, radno mjesto, posve drugačije okruženje. Strani jezik i novi život. Radno mjesto.

Kišne kapi lupale su krov autobusa toliko jako da su uspijevale nadglasati pojačani radio. Rešetale su stakla i prozore. Već petnaesti dan da kiša pada uzastopno i iako je znala da je jesen stigla, nekako se nije mogla oteti misli zašto baš u vrijeme kada ona odlazi kiša baš toliko jako pada…

Kotači su gutali cestu, asfalt se napio vode i u to sivo podne teško su se vidjele bijele crte na cesti. Otvorila je termosicu i pila treću kavu tog jutra. Osjećala je kako stres od pakiranja popušta i kako je spremila sve što je mogla i trebala. Sve slike, stari mamin zeleni šešir iskrivljena oboda i tatinu metalnu kutiju punu znački i starih maraka. Nekoliko svojih haljina, većinom zemljanih tonova, crnu kapu i par džempera za jesen. Rukavice koje joj je još kao manjoj isplela baka, a ponijela je i njene igle za pletenje iako nije znala plesti. Stari dnevnik iz srednjoškolskih dana i vrpce kojom joj je mama vezala kosu u osnovnoškolskim danima. Kazete najomiljenijih pjesama. Spakirala je i teglu slatka od šljiva. I lakirane crvene cipele za plesnjake. I deku da se njome pokrije kad stigne ondje jer je hladnije. Mali kišobran koji se sada cijedio na podu autobusa.

Spakirala je sve ono što joj je trebalo, a i ono što nije. Spakirala je svoj život. Sve uspomene. Nekako, morila ju je činjenica da je sve stalo u mali kofer i ruksak na leđima. Nikada nije vjerovala da ljudi to zbilja rade. Spakiraju sve i samo odu. Pobjegnu od rodnog mjesta i trude se napraviti nešto novo. Stvoriti nove uspomene. Mislila je da lažu kad kažu da je bolje negdje drugdje nego ondje gdje jesi. Nekako, ljudi uvijek misle da bi im drugdje bilo bolje. Morila ju je misao da je postala upravo ta osoba i da sada odlazi. Pekla ju je pomisao da se možda više nikada neće vratiti u Hrvatsku. Morio ju je osjećaj straha da postaje jedna od onih čipiranih ljudi koje stranci iskorištavaju u svojim pogonima. Zeblo joj je srce kada bi pomislila da smislom njenog života postaje biti nekome radna snaga. Čistiti za druge, raditi u pogonima, čuvati tuđu djecu. Pa opet, možda je „gore“ ipak bolje. Nekako, možda je bolje žvakati njemački das Brot i ne biti gladan, nego jesti kruh iz hrvatskog Konzuma i paziti na svaku kunu. Možda je bolje biti sit i platiti tu cijenu da ti djeca odrastaju uz njemački jezik.

Pojela je sendvič, kiša se nije smirila i nije uspjela zaspati ni nakon trinaestog pokušaja da to učini. Tješila se da će imati više, da će raditi, naučiti jezik i stvoriti obitelj. Sama, ali da će uspjeti.

Na granici kada se autobus zaustavio i kada je carina krenula pregledavati prtljagu ljudi, morala je izaći. Predati dokumente i papire koje je imala sa sobom. Potvrdu o zaposlenju u stranoj zemlji i smještaju u istoj.

Vozač joj je dodao torbu i morala je čekati u redu. Držala ju je petnaestak minuta, remeni od ruksaka urezivali su joj se u leđa. Kada je kontrola konačno prošla i kada su se svi putnici vratili u autobus na svoja mjesta, protegnula se. Leđa su je boljela od težine tereta koje je nosila sa sobom. Autobus je nastavio šibati dalje, a ona je pomislila da su njeni koferi možda zbilja preteški za ovo.

Moglo bi vas zanimati

Za Dan sjećanja na žrtvu Vukovara učenici iz Gore postavili izložbu “Nemamo pravo zaboraviti”

„Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *