Petak , veljača 23 2018
Početna / A. Olujić / Monika Bončina “Šareni izlog”

Monika Bončina “Šareni izlog”

Monika Bončina

ŠARENI IZLOG

Padao je gusti snijeg. Na ulici tek pokoji prolaznik očeše me ramenom. Jedna budala na biciklu i pobjegla kuja s lanca. Pejzaž izgleda idilično glupo. Ja stojim, mokrih nogu po običaju, uza staklo izloga i promatram cipele na policama.

S lijeve strane polica za dječje cipele- po jedan komad od svakoga modela kojeg imaju u prodaji. Zelene, žute, plave… Na čičak, za ono vrijeme djetinjstva kada nisi još dovoljno spreman da se boriš s „perltanjem patika“ pa se radije odlučuješ za te; i one svjetlećih i šarenih vezica.

S desne strane odjel za odrasle. Crne čizme najnovijeg modela, kojeg „baš svi nose“. One preko koljena u kojima žene izgledaju kao mačak u čizmama. Loša usporedba. On je sladak, one-nekako glupe, zdepaste. Do njih, gležnjače. Muške, smeđe. Ima i u crnoj (ne)boji, eventualno sive ili braon.

Desetak redova cipela za odrasle. Dosadnih redova. Ciklički se izmjenjuju neboje i svaćam da nisu zanimljive pa pogled vraćam dječjim. Kao klinca uvijek te oblače u sto i trideset osam boja. Odjedanput. I tebi ne smeta jer nemaš pojma ni je li čisto ni prljavo i nekako, nije te ni briga jer ćeš ionako u garaži iza kuće biti gourmet chef i praviti sarmu od listova biljke kojoj nitko ne zna ime. Igrat ćeš se ozbiljnih stvari i pokušavati shvatiti zašto pijesak nije jestiv dok operiraš krepalog kukca. Ako te za vikend odvedu u kupovinu novih tenisica uvijek ćeš birati najkričavije moguće. Ako si cura bit će vjerojatno roze ili crvene, dok će dečki prije izabrati neke plave ili možda zelene.

Gledao sam u izlog i čudom iz mozga izvukao slike kada smo se na odmorima u drugom osnovne igrali „lopte“. Djevojčice su dolazile u suknjicama i to je bilo apsolutno u redu. Jer nikoga nije bilo briga. Neke su nosile duge kose u pletenicama jer im je mama najvjerojatnije bila nadobudna odvjetnica koja je htjela da je „baš njeno dijete najljepše“ i još ga je, kudikamo pristojno rečeno, „huškala protiv druge djece“. Tako je možda i nastala ona vrsta zajedljive, ljubomorne žene, mislio sam. Fora u svemu tome je bilo da te nije bilo briga. Ni malu što joj je mama odvjetnica jer nije ni znala što je to. Možda se nekada i igrala „odvjetnica“ s prijateljicama dok su „kuhale čaj“ i pile ga na terasi. U mozgu uopće nije bilo prostora da bi se za nešto brinuo.

Kontrastan izlog izgledao je smiješno glupo. Dok si klinac i dijete, nosiš šareno i šaren si u duši. Čim kreneš stariti i odrastati prebacuješ se na tamnije boje. U adolescentskoj dobi misliš da si baš ti najčudniji na svijetu, da su ljudi užasno pokvareni. Naučiš izraze „korupcija i mito“ (a bolje da ne naučiš). Praksiraš cigare i pivu. Studiraš neka prava i postaješ odvjetnica. Za pet, šest dana već pleteš kosu nekoj musavici i „huškaš ju“. Eh, što ti je život.

Vrijeme je odmicalo dok sam tako stajao ondje zagledan u nekoliko desetaka parova cipela.

Moglo bi vas zanimati

Istina u poeziji

Ako priznamo da je poezija umjetnost, onda moramo prihvatiti činjenicu da ona nije stvar kolektiviteta, …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *