Monika Bončina: “KLASIČNA LJUBAVNA PRIČA”

0

Monika Bončina

“KLASIČNA LJUBAVNA PRIČA”

 

Svitalo je, ali Filip nije stizao na kolodvor.
U slabo osv
ijetljenoj sobi čiji glavni prozor gleda na najprometniju ulicu u gradu, pokušavao je čitati . Jedini izvor svjetlosti bila je mala lampa iznad njegove glave. U kratkom vremenu soba se napunila dimom cigarete koju je pušio, bila je to valjda stota za redom. Svaki pokušaj da prestane rezultirao je kupovinom još jedne kutije pa je s vremenom i od toga odustao. Čitao je već sto puta prožvakani Krležin klasik i činilo mu se da mu je već pomalo i dosadio. Volio je čitati, književnost i Krležu, miris prastarih stranica knjiga koje mu je još baka poklonila. Način na koji se gubio mislima u svakoj stranici i osjećaj da je čitajući knjige proživio još barem milijun života pored svojega. Čitao je da pobjegne od nekih misli.
Čitao je da pobjegne od sebe.
Padala je krupna kiša.
Na kauču do njegove fotelje, spavala je mlada žena. Ispod šarenog starog pokrivača, onakvog kakav bi se danas prodavao kao ekstra delux dizajnerski komad, nazirala se njena crna kosa. Ugljeni pramenovi raširili su se po pernatom jastuku, njeno lice bivalo je zaklonjeno od pogleda, uprtog u naslon i cijeli prizor odavao je dojam da već jako dugo spava. Kako je u sobi bilo tiše od tišine, čulo se njeno duboko disanje. Pošto je odložio knjigu, ispušio cigaretu do kraja, sjeo je kraj nje.
Svitalo je i Filip ju je dugo promatrao.

„Hoćeš s mlijekom ili bez“, sunce je već bilo visoko na nebu i tišinu u stanu uništavalo je lupanje posuđa u maloj kuhinjici do dnevne sobe.
„Nabaci s mlijekom.“
Na bakrenoj tacni donio je klasičnu tursku džezvu, sjeo na isto mjesto kao i jučer i gledao ju.
„Misliš da će danas biti toplo kao i jučer“, prekinula je neugodan trenutak.
Nije joj odgovorio. Smetalo mu je što u suštini ne zna što osjeća pa je gledajući u njene tamne kestenjaste oči pokušavao otkriti postoji li još išta od onoga nekad. Prije točno četiri godine su se razišli i bio je uvjeren da nije prošao niti jedan dan, a da nije pomislio na nju.
Tisuću puta smišljao je njihov ponovni susret, točno znao što bi rekao, kada, gdje bi se sreli i zašto uopće. A sada je ona sjedila pola metra od njega, ne na nekom trgu u gradu, slijepoj ulici, nego baš u njegovom stanu, na njegovom kauču. Pila je kavu koju je skuhao, a on je zaboravio sve što je smislio da kaže i činilo mu se da je sve to skupa neka velika slijepa ulica, neka vrsta labirinta koji ne nudi izlaz za njega. Bio je ljut na nju. Još sinoć dok se pokušavao skoncentrirati na kajkavske idiome i germanizme, tristo i pedeset pet puta pomislio je odakle joj pravo tražiti utočište kod njega. Teško si je priznao, ali tristo i pedeset šest puta bilo mu je malo drago zbog toga…
Volio ju je. Jednako kao i prije četiri godine, a možda i više. Ona je ostavila njega pa je stoga znao da nema nikakva prava da dobije imalo njegove ljubavi za sebe. Pa joj je ipak sve nudio.
Sve ono što je s njime sanjala i maštala poklonila je utjecajnom liječniku, time uništila sve što su imali i jednostavno otišla od njega. To je bilo dovoljno da Filip odustane od nje. Međutim, nije i to je predstavljalo najveći problem za ovog umjetnika.
Lice joj je bilo zamišljeno dok je polagano ispijala kavu. Oči su joj bile jednako svjetlucave kao i onda, obrve nešto gušće. Bila je moderno obučena i ostavljala je dojam situirane gospođe.
„Ja sam došla jer nemam gdje drugo da dođem.“
Filip nije rekao ništa. Sve one fraze što je smišljao godinama unazad kao da su nestale i nije se mogao sjetiti ni jedne prosto proširene rečenice koju bi izrekao.
„Ja njega ne volim.“
Šutnja.
„Žao mi je što sam otišla od tebe, bila sam jako naivna i glupa.“
Tišina. Srkanje kave.
„Filipe on mene maltretira.“
Podignula je rukave izgužvane Filipove košulje koju je nosila na sebi. Sinoć je došla posve mokra i bio je primoran dati joj nešto svoje. Na koži su se nazirale masnice. Na podlaktici nešto tamnije, no što je više podizala rukave ožiljci su bili sve tamniji i tamniji. Ruka joj je bila najtamnija baš u onom dijelu gdje u bolnicama vade krv ljudima.
Filipu su se oči raišrile kada je pokazala koliko joj slabo i jadno izgledaju ruke. Otkopčala je prva tri gumba na košulji, a prsa su joj bila nekako natučena. Šarena. Zelena i modra. Izgledala su užasno.
„Što se dogodilo“, konačno je progovorio.
„On to… stalno to radi. Događa se stalno. Ja sam došla jer nemam gdje drugo da dođem, Filipe.“
„Dobro“, ništa drugo nije ni mogao reći.
„Ja se tamo više ne smijem vratiti.“
„Dobro.“
Ustao je i prišao joj. Očekivalo bi se da je rekao barem još nešto osim glupog „dobro“. Nije. Prišao joj je poljubio joj dlan. I onda se okren
uo i otišao.
Dugo ga nije bilo. Ona je nepomično sjedila na istom mjestu gdje ju je i ostavio. Preklinjala je sve čega se sjetila da ju ne otjera od sebe. Unazad četiri godine trebala ga je više nego ikada. Prolazili su trenuci, minute i sekunde, ali njega nije bilo. U jednom trenutku čulo se samo kako se nešto razbilo u kuhinji.
„Jel bi više htjela krumpire ili rižu za prilog?“

Komentiraj

Napišite komentar!
Ovdje unesite svoje ime