Početna / Kolumna / Bora više, manje

Bora više, manje

Zasjednem neki dan s društvancem na kavu i, naravno, čašicu razgovora. Iako smo politički bili otprilike istosmjerni, ipak nađosmo podosta razlika u mišljenjima skoro koliko i u omjeru međusobnih godina. Prenabijena politička stvarnost zadnjih dana kako događajima tako i emocijama ipak nas je nekako zaobišla za razliku od naše lokalne političke svakodnevnice. Nešto mlađi kolega od mene nikako prihvatiti činjenicu da je u stranačkim aktivnostima premalo mladih ljudi. Općenito, nema ih ni da ih na prste nabrojiš. Žali se isti kako su mladi nestrpljivi i odmah žele „nešto“. Da su mladi zbilja „nestrpljivi“ i sam mu to potvrđujem, pokušavajući mu objasniti da oni za svoje „nestrpljenje“ imaju itekako razloga. Nabrajam mu tako neke likove kao što su Gavrilo, Jura, Brana, Tomo, Krešo pa, na koncu, i on i ja koji svaku situaciju kada bi se trebalo dogovoriti pretvore u jalovo nadmudrivanje pokušavajući samo dokazati tko se jače dernjači. Trebaju li mladi imati strpljenja da se iz tih praznih priča nešto izrodi u čemu će oni vidjeti svoju budućnost i napredak. Isto tako gotovo uvijek ti mladi koji pokušaju ući u strukture vlasti ili pretendenata na vlast su „premladi“, „neiskusni“, „zeleni“ i da ne koristim kako ih sve ne odbijamo. Oni rijetki koji eventualno uspiju gotovo uvijek imaju „bližnjega svoga“ koji im je otvorio vrata i pridržao lojtru.

Zbilja, kada malo podrobnije razmislimo, zašto bi i kako mlad čovjek imao strpljenja čekati da neki stari prdonja „odprdi“ i oslobodi mu, eventualno, mjesto u nekoj sinekuri, a unaprijed zna da u „niskom startu“ već čeka „netko od nekoga“. Floskula o stručnim ljudima davno je pročitana i za svakog bi bilo poštenije kada bi se u natječaje stavljala klauzula „podoban“, pa onda nek’ izvoli tko voli, jer pouzdano tada zna gdje pripada i gdje mu je mjesto. Kako od mladog čovjeka tražiti i očekivati strpljenje kada je nakon godina školovanja, često i u vrlo teškim materijalnim uvjetima, dočekao trenutak da ima, crno na bijelom, dokaz o svojoj stručnosti koju mu jamči diploma klimavog sustava školovanja. Kako drugačije i kazati ako je, ne tako davno, česta profesorska izgovorena bila: „Tko nema para nek’ uči”, u trenutku kada bi studentu vraćao index upućujući ga na „slijedeći put“. I mnogi su zbilja učili do faze kada ni najlicemjerniji „prodavač znanja“ nije imao snage pozvati „drugi put“ i onda bi trebao čekati, čekati, čekati… da starim prdonjama popusti pozornost u njihovom čuvanju njegove dobrobiti, pa šmugne u bespuća političke zbilje. I sam, s ovim godinama, ne bih istrpio taj put.

Istovremeno, kao jedan od uspjeha hrvatske politike, spominje se i 32 tisuće radnih dozvola za strance u Hrvatskoj. Kao nema građevinara, nema metalaca, nema turističkih djelatnika. Kako nema? U čemu je problem ako znamo da većina ekonomske hrvatske emigracije vani radi upravo na baušteli, kuha i konobari, a prokušani metalci itekako su traženi i, bome, plaćeni. Zašto u Hrvatskoj ne mogu, bar približno, biti plaćeni kao tamo negdje? Da li će nam biti jeftiniji uvoz, bez ksenofobnih primisli, jeftine radne snage odnekud na praznu hrvatsku djedovinu? Da li to znači i odricanje evropskih vrijednosti o cijeni rada?

Rijetki su od nas koji nemaju bar nekog koji radi u inozemstvu. Saslušajmo njihova iskustva pa ih usporedimo s našim.

Želio bih čuti koliko je inžinjera prometa, tipss-ovaca, ekonomista zaposleno na radnim mjestima svoje struke i svoje spreme u, recimo, Njemačkoj? U ovim usporedbama časni izuzeci su, mislim, medicinari i informatičari.

Sjećam se jedne priče iz Međimurja o povratniku iz Švicarske. Čovjek je u “Švici” dobio državnu nagradu za inovacije i svoje metalsko-alatničarske proizvode. Sagradio je pogon u Hrvatskoj uloživši zarađeni novac i, naravno, nikada ga nije otvorio. Problem, nema diplome metalca-alatničara. Usprkos dobronamjernoj ponudi da „skokne“ do jednog našeg gradića i „položi“ za majstora alatničara, vratio se u Švicarsku prepustivši pogon raslinju.

Što mladi trebaju čekati? Kako ono reče glasnogovornik Tribunala „još jedna bora“.

Moje „bore“ su od onih famoznih odlazaka u Trst po traperice, pa preko šverca kave iz Austrije „od Bosanca“, vožnje u „par – nepar“ sistemu do propitivanja „domoljubne“ orjentacije 90-tih i boja svojih predaka iz 40-tih. Mene je, kao i Muju u vicu o grupnom sexu, zapalo da „pušim“. Dok su neki „domoljubi“ torbarili ja sam ljubio majčicu zemlju pokušavajući se skriti od fijuka iznad mene. Kako je to završilo vidi se iz bora s mog lica i rupe i mom novčaniku kojima je pridodana i ona o kojoj govori glasnogovornik.

Što, dakle, mladi trebaju čekati? Neka pogledaju naše bore iz kojih se može učiti. Nemaju puno izbora. Bježati ili se suočiti. Suočiti se s nama starim prdonjama i našim ispraznim pričama, nesvjesnim činjenice kako su nastale naše bore.

Marjan Gašljević

Moglo bi vas zanimati

Odluka!

Dom, kuća, napokon, uvijek liječi. Nerado se osvrćem iza sebe, analiziram, slažem utiske, prebirem. Doputovala …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *