Početna / Kolumna / Hrvatska budućnost „lidlića“

Hrvatska budućnost „lidlića“

Najnovija podjela u Hrvatskoj, uz stalne i neizostavne „partizane“ i „ustaše“, je na „markirane“ i „lidliće“. Kao i sve dobre i loše stvari u Hrvatskoj i ova podjela je krenula iz Zagreba gdje su neki klinci neke druge klince počeli zazivati „lidlićima“. „lidlići“ su, naime, djeca koja ne nose markiranu odjeću, obuću i sve drugo što se može kupiti u „inn“ dućanima. Na žalost „lidlići“ su većina populacije za razliku od „markiranih“ kojih je daleko manje, a i u tu kategoriju ušuljavaju se neki čiji roditelji čak i gladuju da bi im „klinceza“ imala bar komad markirane robe te time bila izdignuta iznad brojne populacije siromašnih „lidlića“.

„Socijalne samoposluge su prazne“, pročitam na jednoj lajni.

Istina je, na žalost, bolna i svakodnevno viđena. Milijun umirovljenika živi ispod praga siromaštva, a da stvar bude još gora upitajmo se koliko ih od tog milijuna pomaže svojoj nezaposlenoj i potplaćenoj djeci da u „besplatene“ škole upute, pa i pod cijenu da ih nazivaju „lidlićima“, njihovu djecu. Više, zbilja, nije sramota kopati po kontejnerima tražeći plastičnu ambalažu to je u određenim momentima privilegij, jer oni koji su na vrijeme krenuli u taj „biznis“ imaju svoja područja tako da novima baš nešto i nema mjesta. A novima se izgleda „smiješi“ blistava budućnost stepenice ispod kategorije „siromašni“ kroz ukidanje famoznog „zaštitnog dodatka“. Masni dripac na čelu Ministarstva mirovinskog sa širokim osmijehom uvjerljivo govori: „Uvjeren sam da će biti bolje.“ Njemu sigurno hoće, a kako će biti penzićima čiju mirovinu, od prosječnih 39 posto prosječne plaće, smanji za još 27%?

„Treba osnovati banke hrane“. U svakom slučaju treba, posebno ako nemamo nade da će se situacija poboljšati a, izgleda, nemamo. Zato imamo stručnjake za banke. Dalićku, recimo.

Jednom prilikom starija poznanica ide iz jedne od ustanova koje pomažu socijalno ugroženima, nosi vrećicu i roni suze. Baš suze. One koje dirnu svakog tko i pogleda osobu koja ih roni. „Zamislite!“ Govori mi ona: „Dali su mi dvije kile prezli. Što ću, jadna, pohati s im silnim prezlima kad meso nisam vidjela mjesecima.“

Skoro istovremeno sretnem prijatelja koji me, onako usput, priupita što mislim o „ustašama“ i „partizanima“. Popizdim. Imam preko šezdeset, a moj mi pokojni otac nikada nije govorio o ustašama i partizanima jer je i on bio dijete u njihovo vrijeme lamentiranja po banijskim selima. Djed, davno upokojen, nije o njima želio govoriti. Znao je samo kazati kako je kroz selo prošlo vojski svih boja i dezena i niti jedna seljaku nije donijela ništa dobro. Svaka, bez obzira na oznake na odorama, ostavila je krvavi trag i „u ime naroda“ opljačkane seljake. Što ja mogu misliti o tim povijesnim sjenama? Tekstove koje pročitam ili priče koje pričaju a koje bildaju likovi koji su i vlastitu mater spremni prodati za sitnu lovu (poziciju) a o Domovini da ne govorim.

I dok su socijalne samoposluge prazne,a skladišta humanitarnih udruga još praznija, mi se bavimo partizanima i ustašama. Moralne vertikale društva s govornica i propovjedaonica u udarnim TV terminima niti ne spominju trećinu populacije ispod praga siromaštva. Gladne i obespravljene. Lakše im je hraniti ih ustašama i partizanima.

U svakom slučaju mišljenja sam da dugoročno sigurno nije rješenje prehranjivati a ujedno i stvarati sve više siromašnih građana. Volim se hvaliti, a to je i činjenica, da je Hrvatska lijepa i bogata Zemlja zašto nam onda to radite?

Tko sam ja da pozivam bilo koga, ali imam se pravo čuditi bar u činjenici da nitko od hrvatskog klera, iliti, duhovnog vodstva nije našao za potrebito kazati i ukazati na tu izuzetno surovu podjelu najosjetljivije društvene populacije ili i njih i ostale čuvare društvenog ćudoređa ne zanimaju „lidlići“?

U stvari koga uopće zanimaju „lidlići“? „Markirane“? Da, jer sutra će isti ti „lidlići“ , bar misle, biti njihova najamna radna snaga koju će plaćati minimalcima ili ih uopće neće plaćati kako je to dobra hrvatska praksa najnovije potvrđena u slučaju „Kamensko“?

Ili je budućnost tih „lidlića“ da, opet, budu jeftina najamna radna snaga negdje širom EU a i dalje. Samo, uz te očite opcije, imaju li i „markirani“ budućnost jer ne zaboravimo da narod čini teritorij, jezik, vjera i obitelj, a mi se očito trudimo u rastakanju svih tih vrijednosti. Neka nam Bog pomogne progledati na vrijeme.

Marjan Gašljević

Moglo bi vas zanimati

Marjan Gašljević “Mrva jeseni”

Mrva jeseni Netko je u parku ostavio visoko odrezani panj želio je, očito, da netko …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *