Početna / Jozo / JOZO NIKOLIĆ “UBOŽNICA”

JOZO NIKOLIĆ “UBOŽNICA”

Predgovor

Naš prijatelj Jozo Nikolić poslao nam je još jednu svoju priču iz njegove zbirke “Obezglavljene priče”. Priču koja nikoga u ovo vrijeme pred blagdane ne može ostaviti ravnodušnog i koja svakoga od nas mora natjerati na razmišljanje.

Moramo se zapitati kakvo smo mi društvo. U našoj svakodnevnici gdje ne možemo naći vremena za sebe, a kamoli za druge, u dobu u kojem caruje novac, profit i materijalne vrijednosti, u vremenima kada mladi odlaze na pragu domova ostaje starčad koja više nikome ne treba. Dragi Bože, koliko ima potrošenih, starih, bolesnih i izrađenih ljudi koji danas predstavljaju samo teret kako državi tako i otuđenim obiteljima? Koliko ima onih za koje nitko više ne pita i koji tavore svoje posljednje dane?

Nitko ne mari za sve što su generacije prije nas stvorile i ostavile naraštajima poslije njih. Govori se o trošku državnog budžeta zbog mirovina. O kakvom trošku je riječ, zar naši stari i nemoćni nisu zaslužili svoje mirovine? Nisu li zaslužili da se netko brine o njima? Kako može netko biti teret društva ako je cijeli svoj život radio i stvarao za one poslije njega?

U ovo blagdansko vrijeme kada svi trče nabaviti nekakvu puricu, mlince, bakalar, poklone i druge stvari, koje “moraju” biti na stolu u svakoj kući, ima onih kojima sve to ne treba, ali treba im topla riječ i malo naše pažnje.

Ne mogu vam reći uživajte u priči, iako su neusporediv stil i način na koji Jozo Nikolić piše zaista vrijedni svake pažnje, a to samo zbog teme koju obrađuje. Ali vam mogu reći pročitajte je i promislite o poruci koju nosi.

A. Olujić

Jozo Nikolić

OBEZGLAVLJENE PRIČE

Ubožnica


Postoji li mjerač za gustoću tuge? Ako i postoji takav mjerač, koliko bi bio vjerodostojan i svrsishodan? Osobito u ovakvom okružju gje zima nije zima, proljeće nije proljeće, ljeto nije ljeto, jesen nije jesen. Gdje je sve drugačije: trava, drveće, zapuštena pravokutna zgrada, trijem, vrata, prozori, neukusno namještene prostorije. Kiša koja pada je samo jedan oblik tuge, vjetar koji reži je tuga, snijeg koji sve zamete je tuga.

Profesor komparativne književnosti ugrađen je ovdje, s drugim starcima i staricama, protiv svoje volje, u priču koja se zove ubožnica. Priču široku i duboku, neizvjesnu kao život. Koja se uvijek i nanovo započinje pričati, a nikad se ne dopriča. Doveden je ovdje na čekanje. Svi koji su ovdje znaju što čekaju, ali to nitko ne źeli izreći. I svi misle da će njihovo čekanje trajati najduže.

Profesor je, dok mu se još nije osušilo rješenje o mirovini, zakopan ovdje, u ovom siromašnom krajoliku, pod trulim krovom oronule ubožnice s koje je otpadala fasada i ljuštili se prozori i vrata. U prošlom dijelu života bio je racionalist, ovdje se bojao bilo što definirati, donositi bilo kakve konačne zaključke. Vrijeme je provodio ili u parku ili u ogromnom dnevnom boravku koji ga je sakatio neukusom staroga, izglodanog namještaja i slikama bizarnih krajolika koje su zijevale na vlagom ugušenim zidovima. Vrijeme je provodio čitajući, rijetko se kome obraćao.

Tri oronule starice koje su, tek u obrisima, bile stanovnice ovoga svijeta, nalik na izgaženne cipele pred ulaznim vratima, na koje više niko nije obraćao pozornost; svakodnevno su plele mrežu istih priča, mrežu od starih dronjaka prošlosti, izmijenjenu, neuvjerljivu, gotovo neprepoznatljivu. Svi su ih strpljivo slušali, nisu ih prekidali, vjerojatno su u njima gledali sebe za nekoliko godina. Na ovakvom mjestu laž, izmijenjena prošlost, samodopadnost, lažna uvjerljivost bili su prijeka potreba. Nisu bili grijeh, bili su lijek.

“Moj sin gradi prekrasnu vili u Opatiji.” – pričala je jedna. “Meni je namijenio prekrasnu sobicu s pogledom na more. Jedva čekam prošetati s unučicama po rivi.”

“Moj sin je poličar. Obnaša vaźno mjesto u vladi. Prezauzet je, jedva čeka kad će doći, vidjeti me.”

“Moja kćerka i zet su u Njemačkoj. Uskoro će doći po mene i odvesti me u prekrasni njemački gradić.”

Priče su se odmatale i namatale. Uvijek bi se nešto dodavalo, a nešto gubilo iz slabašnog pamćenja. Ponekad bi starice pomiješale priče. Jednog od rijetkih sunčanih jutara starice su najavile dolazak svojih obitelji. Rekle su da ih žele dočekati u parku i tamo s njima provesti vrijeme susreta. Osoblje se našlo u nepoznatoj situaciji, poput seljaka koji svakodnevno kroče istim stazama, a onda jedanput skrenu i izgube se u bespuću. Zamršeni čvor razvezao je psihijatar koji je po dva dana u tjednu boravio u ubožnici. Predložio je da odaberu tri muškarca i tri žene s drugoga odjela koje će dočekati starice u parku. Sve će im objasniti, reći im o čemu trebaju razgovarati. Iz obližnjeg grada doveli su nekoliko djece Žalosna scena je bila postavljena. Susret je potrajao.

Kada su se vratile starice su kiptjele srećom i zadovoljstvom. Pričale su o svim pojedinostima čarobnog susreta.

Jesen je prelazila u zimu. Približavalo se vrijeme Božića. I Božić je ovdje bio drugačiji. Riječ rađanje, makar bilo i Kristovo, poprimalo je drugačije značenje. Ubožnica je bila miješalica u kojoj se miješalo puno tuge i malo radostj, malo nade u puno beznađa.

Iako najmlađi u Ubožnici, profesor se naglo razbolio. Bolest je nadirala kao pobješnjeli potok. Nedugo potom je umro. Medicinska sestra će dugo pamtiti njegovu posljednju rečenicu koju je procijedio kroz bolešću ranjena usta: “Umirem spokojno jer je moja smrt mala i beznačajna pred svetošću Kristovog rođenja.”

Moglo bi vas zanimati

Što je Australac bez Brkova?

Slobodan dan. Moja terasa natkrivena divljim bršljanom, kava s prijateljima. U mirnoj ulici u kojoj …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *