Početna / Kolumna / Moderna vremena

Moderna vremena

Uvijek se rado sjetim vremena svog odrastanja i nekih detalja života tog vremena. Jedan mali detaljić iz tih dosta davnih vremena jest i činjenica da nikada nismo zaključavali kuću kada bi iz nje nekud odlazili. Cijela družina odlazila bi uglavnom na rad u polju ili na nedjeljnju misu. Isto tako ponašali su se i susjedi i drugi sumještani. Kućna vrata su imala brave ali ključevi od tih brava ili su bili ugurani iznad štoka vrata ili ih, jednostavno, nije bilo jer su upotrijebljeni od nas klinaca za pucanje „na sumpor“ pa su raskoljeni završili u živici ili jarku. Istina je i da u tim tadašnjim kućama i nije bilo nešto previše za ukrasti, ali bilo je vrijednosti. Od šunke, danke ili kobasica na tavanu i „komori“ do rubenine, kante masti s čvarcima ili vreće brašna „nulera“. Koliko da se sjećam tih nezaključanih kuća toliko se i sjećam da nikada nije bilo spomena da je negdje nešto ukradeno. Znam, znali su ukrasti kokoš iz kokošinjca, ali to se je odmah ujutro po krađi bez velike forenzike znalo tko je krivac koji bi, obično, fasovao porciju batina.

Dođemo tako, neki dan, u vikendicu, otključamo vrata na svih pet brava i lokota te uđemo u pripreme za boravak. Nakon uključivanja struje, vode, plina i usisavanja i brisuckanja odlučimo popiti kavu i, usput, pogledati što ima na „dalekovidnici“. Na televizoru samo sniježi. Pipnem amo, pipnem tamo a ono samo sniježi. „Stari, čini mi se da nam nema antene.“ Oglasi se supruga s terase. Zbilja, nema antene, a antenski kabel odrezan je točno uz rupu kroz koju ulazi u sobu. „Ode mi cijelih 53 kune koliko košta nova riblja kost“, promrmljam uz, naravno, nekoliko psovki.

Pričam to jednom prijatelju na kavi, a on mi odmah parira jednim svojim pozitivnim iskustvom.

Odem ljetos na nekoliko dana kod prijatelja na jedan otok. Ujutro u jeku priprema za kavu prijatelj i supruga mu prepiru se tko će otići po kruh. Ponudim se da ja skoknem. Ma nije ti kupnja kruha kod nas kao kod tebe. Kako nije? Čudim se. Objasne mi da moram otići „dole“ na rivu u kontejner, uzeti kruh, ubaciti novac u škrabicu i to je to. Ako još nešto uzmem ubacim novac i za to, jer u kontejneru nema trgovca. Začuđen i izazvan odlučim doživjeti i tu avanturu. Zbilja, na rivi kontejner. Ljudi ulaze, izlaze, nose vrećice, ćaskaju. Sa strepnjom uđem u kontejner i zbilja, gle, nema trgovca samo na stoliću škrabica za novac. Nikada se nelagodnije nisam osjećao dok sam uzimao kruh s police. Imao sam filing da će me svakog trenutka netko ščepati s leđa i ulisičiti uz popravak pendrekom. Kada se ništa od toga nije desilo neprestalno zirkajući oko sebe ubacim novac u škrabicu i strugnem van iz kontejnera. Cijelim sam putem osluškivao da li netko trči i viče za mnom.“

Zaključi tako prijatelj svoju priču a ja ga začuđen upitam: „Što tu ima čudno?“

Ma daj, kod nas ne da bi pokrali kruh i novce, ukrali bi cijeli kontejner“, tužno čovjek slegne ramenima.

U vremenima kojih sam se podsjetio na početku priče kada smo dobili prve televizore gledajući američke filmove čudili smo se ključarenju i desecima brava na ulaznim vratima. I ako je to bilo samo na filmu svejedno nam nije bilo jasno. Danas i sami dvojimo da li će za naša vrata trebati pet ili više brava i lokota.

Pratimo američke trendove.“ Rekli bi neki.

Možda i pratimo ali se baš i ne sjećam da su u američkim filmovima bili zapleti u kojima ti nikako nije bilo jasno tko je na „dobroj“ a tko na „lošoj“ strani. (Moram se referirati na filmove jer u Americi nikada nisam živio.) U njih su uvijek mafijaši bili mafijaši, lopovi lopovi, a političari pozitivci koji su imali svoje šerife. Znam da ni to nije nešto prepozitivno ali, hajde ga jebi, ne može ni u Americi biti baš sve savršeno.

Odoh ja, dakle, u dućan kupiti za 53 kune antenu ali nikako da me prestane progoniti misao da tamo prije nekih pedesetak godina nisam morao zaključavati kuću i nikada ništa nije nedostajalo. I da, da je možda bolje da ne kupujem antenu jer me ta nesretna televizija dovodi u zabludu. HTV je donio odluku da u ovogodišnjoj jesenskoj shemi budu sve domaće emisije (ili skoro sve). Zabluda je, ako nema američkih filmova, od kuda onda mafija na televiziji? Lijevi viču da desni kradu. Desni optužuju da lijevi kradu. Potpredsjednica će tužiti Vladu a Vlada Predsjednika. Desni će tužiti lijeve. Lijevi će osnovati Povjerenstvo da dokaže da je netko krao. U stvari, svi će tužiti sve.

Jebeš antenu. Ugodno poslijepodne lijevima i desnima. Onima koji su krali a i onima koji nisu. Onima koji su jamili a i onima koji nisu. Mafijašima, političarima, šerifima, kaubojima a i gospodarstvenicima, onima poštenima (što im mi možemo kada su šašavi) i onima koji nisu uz pjesmu Marija Padelina nastalu negdje oko 1993. godine: „Tko je pojeo 15 kila čokolade“.

I da, vremena u kojima živimo su složena i teška, ali neka nam utjeha bude da su moderna.

Marjan Gašljević

Moglo bi vas zanimati

Sva bijeda hrvatskih branitelja

Kako volim uvijek spominjati da izbjegavam gledati televiziju ipak mi se desi da između pojedinih …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *