Početna / A. Olujić / Moja generacija

Moja generacija

Prolaze dani i proljeća. A kao da je jučer to bilo. Dan kada smo napustili školske klupe i s “ispitom zrelosti” u rukama prosuli se u veliki svijet.

Te ’79. maturirala je jedna generacija CUO “Braća Hanžek”, kako se tada službeno zvala škola, odnosno, da je nazovem onako kako smo je svi uvijek zvali, petrinjske Gimnazije. To je posebna generacija. Po svemu. Po izgledu, navikama, razmišljanjima, ljubavima, prijateljstvima, prvim pijanstvima i ranjenim srcima, najplavljim očima štrkljastih momaka i najzgodnijim curama na svijetu. To je moja generacija i zato je meni najbolja na svijetu.

Sastanemo se mi svakih pet godina na službenoj proslavi godišnjice mature. Nismo preskočili taj sastanak ni onih ratnih godina i to je bio jedini put da smo je održali izvan Petrinje, Okupi nas se uvijek pristojan broj. A rasuti smo po svijetu, što zbog rijeke života koja je neke odvela daleko i još dalje od petrinjskih staza, što zbog vihora rata koji je udario svoj pečat, tako da se cijela generacija nikada nije uspjela skupiti u punom broju. Ali mi koji dolazimo uvijek to činimo s velikom radošću i tom prilikom radimo ono što je uobičajeno u takvim prigodama, vade se slike djece, obitelji, s putovanja, ali i one “požutjele” iz srednjoškolskih dana. Prebire se po uspomenama, pričaju anegdote o profesorima, školskim zgodama i nezgodama, zaiskri uspomena i o školskim ljubavima. Uspostavljaju se novi stari kontakti i izmjenjuju brojevi telefona, e-mail adresa, facebook profila…

Shvatili smo na zadnjoj službenoj proslavi 2014. da imamo želju vidjeti se češće i neki od nas odlučili su okupljati se svake godine. Na ovim “neslužbenim” godišnjicama ne okupi nas se veliki broj, no uvijek nas ima grupica i prisjetimo se svih onih koji nisu bili u mogućnosti doći. Podružimo se, popričamo, našalimo, izljubimo jedni druge, završimo u nekom petrinjskom restoranu i rastanemo u sitne sate.

Netko ove godine reče, neću mu spominjati ime, da bi mogli ovo ponoviti i na jesen. I budite sigurni da hoćemo.

Što da kažem na kraju generacijo. Jedva čekam da vas ponovo vidim.

A. Olujić

Moglo bi vas zanimati

Od kada puštam druge da su pobjednici, imam svoj neprocjenjivi vlastiti mir

Imati svoj mir nije lako, poodavno sam se prestaladokazivati drugima, bitno mi je da znam …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *