Aktualno
Početna / Kolumna / Nije moralno ali je po zakonu

Nije moralno ali je po zakonu

„Pustimo kategoriju moralno nemoralno, to je jako relativno.“ Ova čuvena izjava tadašnjeg predsjednika Vlade Karamarka sve više i više potvrđuje njegovu genijalnost toliko da me ne bi čudilo da prešiša u teoriji relativnosti i samog njenog tvorca. Jednom, pak, drugom prilikom i drugom prigodom isti reče: „Pojedinci bez talenta izrugivali su se na račun države u kojoj žive i tome se trebalo stati na kraj.“
Tako su, primjerice, mnogi pojedinci bez talenta jamili hrvatsko nacionalno bogatstvo upropastivši tisuće poduzeća, otpustivši stotine tisuća vrijednih hrvatskih radnika i uništivši dugo stjecano nacionalno bogatstvo. Epilog događanja oko tih „pojedinaca bez talenta“ upravo doživljava, valjda, svoj zenit. Raznorazni Kutlići, Gucići, i kako se sve na zvahu pripadnici povlaštene kaste koji su dobili pravo jamljenja davno su završili u roportarnici povjesti dobrano zbrinuti opljačkanim dobrima i sada u miru grickaju i naslađuju se „izuzetim“. Hrvatski sudovi odigrali su svoje tragikomedije na njihovu temu koje su, uglavnom, završavale likovanjem odvjetnika okrivljenika zbog minimalnih kaznica ili padanjem predmeta na raznim pravosudnim cakama popularno zvanim „pogreškama u postupku“. Sudska vjeća su pompozno pred očima javnosti čitala presude dok su okrivljenici već odavno glodali osvojena dobra negdje dalje od Hrvatske. Dok bi predsjednici sudova, izašavši iz sudnice, slijegali pred kamerama ramenima tumačeći puku da „presuda nije moralna ali je po zakonu“ Hrvatska je potiho tonula u mrak neimaštine i svakolike nesigurnosti.
Ovih nekoliko dana svi mediji cipelare najveću hrvatsku tvrtku Agrokor i posebno njenog vlasnika Todorića. Stara narodna poslovica kaže: „Najlakše je cipelariti krepanog konja“. E pa je naću više niti spominjati Agrokor uz samo jednu opasku, Agrokor nije Todorić.
Ne želim se upoređivati s premijerom Plenkovićem a, bome, ne bi niti želio imati slična svojstva, ali i on na ovu temu uglavnom samo koluta očima. Kada ga pitaju bilo što oko ove teme obično ne gleda niti u sugovornika, a niti u kameru, već okreće glavom i očima te smireno i totalno nezainteresirano ponavlja mantru koja nas ošamućuje k’o ona derviška: „Mene ne zanimaju male stvari. Mi radimo isključivo na budućnosti i prosperitetu Hrvatske.“ Itd.
Evropski sud istovremeno o hrvatskom Ovršnom zakonu ne govori i ne presuđuje baš nešto u korist Hrvatske. Zakon, kažu, nije na dobrobit građana. Kako će i biti kada ti sustav uzme i proda jedinu nekretninu za tisuću puta manju cijenu od njezine vrijednosti a povodom banalnog duga za pričuvu, TV pretplatu ili odvoz smeća. I još pored toga strpa te u „buharu“ zbog „nepoštivanja sustava“ kao onu baku što prodavaše, pazi sad, SVOJE povrće ali baba nije osnovala i prijavila OPG pa je staviše ne mjesec dana u zatvor neka „uči“ što je legalno a što nelegalno u ovoj Državi i to u svojoj osamdeset i nekoj godini. Baku Macu strpaše na tri dana zbog smeća. 700,00 stotina kuna a nemaše baki što uzeti jer u bajti u kojoj bivstvuje nema „ništa vrijednog“. Ona, pak, ženica ode u Deutchland na dva mjeseca i taman prikupi, berući šaparoge, nešto eura da bi došla kući i zaključila da su joj stan prodali, „u ime naroda“ zbog duga od 1200,00 kuna. Pričuva, mrkvice, smeće? Tko je i što je smeće u tim pričama ne znam, možda oni koji se bogate na tim ovrhama za bagatelu kupujući nečiju „sirotinju“ ili oni koji im to omogućuju? Nije moralno ali je po zakonu. I to je to, to je Hrvatska danas u kojoj još uvijek vrijedi „pravilo jamljenja“ ali samo za povlaštene kao i dosad.
Nije moralno ali je po zakonu i ako kažem da se predsjednica još uvijek čudi stanju oko MIG-ova koji letuckaju, a za koje niti jedan pilot, inžinjer ili tehničar neće jamčiti da će se vratiti na stajanku odakle je krenuo. Za razliku od nekih drugih političarki koje su se ponosno fotkale u kokpitima MIG-ova, ona, koliko se sjećam, još uvijek nije zasjela, možda, prepoznajući vrijednost te krame, ponosa našeg neba. I ako se nije fotkala u kokpitu ipak je izrazila zabrinutost za njihove operativne sposobnosti i sigurnost pilota koji su osuđeni na te prastare strojeve koji bi možda ipak nešto i vrijedili da se neki nisu financijski očešali oko njihova remonta. Sreća je da je predsjednica nakon dvije godine kao „Vrhovnica“ na koncu ipak saznala da MIG-ovi i nisu za nešto. Nije MIG auto-škola, govore, pa da kažeš: „uzmeš MIG-a, sjedneš, digneš MIG-a, provozaš MIG-a i vratiš MIG-a neoštećenog u hangar.“
U Saboru je živahno kao i uvijek. Beskorisno trabunjanje „uvaženih“ i njihove doskočice bile bi zanimljivije u nekom realiti shovu što bi gledali u večernjim satima jer i tako se nema što vidjeti na supoj i preskupoj HTV. Većina „uvaženih“ kandidirati će se za različita mjesta u nadolazećim lokalnim izborima stoga, koristeći doskočice, zabavljaju Narod nadajući se njihovim glasovima. Koliko su dužne Poreznoj Mrsićeva ili Culejeva supruga zbilja je raji zanimljivo i puno im znači. Do sada od njih i nije bilo neke koristi a, bome, neće niti ubuduće. Neki će se dočepati nekih lokalnih tezgi iz kojih će popraviti kućni budžet bili tamo ili ne. Drugi će se pak usidriti u neku načelničku foteljicu a oni, pak, s nešto manje sreće vratiti će se u Sabor kao da se ništa nije desilo. Glas javnosti njima ne znači ama baš ništa tako da će nastaviti levitirati u svojoj skupoj važnosti smišljajući doskočice nad kojima će drhturiti, smijati im se ili kuditi ih akademik Reiner kojem će na kraju mandata, vjerojatno, zbog Pernara dodjeliti benificirani staž.
Dok Premijer prevrće očima najčešće gledajući uvis vjerojatno se pitajući „što je meni ovo trebalo“ Predsjednica tare glavicu brigom oko MIG-ova oko nas se kuha. S manje ili više intenziteta uzjebali se u Srbiji, na Kosovu, u Bosni, Makedoniji. Sve tamo srpski Premijer bosanskog Predsjednika u birtiji na večeri „fata“ za gušu, milicija hapsi po nacionalnom ključu, a Ceca „peva“. Balkanska kafana radi punom parom sve podgrijavana vatrom, malo iz Srbije, malo iz Turske, Rusije i još od kud sve ne. Makedonija ključa a nitko nema pojma gdje je sklopka za gašenje. Europski zgubidani izgubiše kompas a, izgleda, da niti ne znaju gdje su kritične točke ključanja i balkanskog lonca i samovara.
Neka, bitno da je sve po zakonu a moral je i tako relativan pojam. „Ići ćemo se tući.“ Kaže jedan „uvaženi“ uz opasku: „Ja ću, naravno, biti u logistici, a da bi mogao dati sve od sebe, djeca će biti u Njemačkoj.“
Marjan Gašljević

Moglo bi vas zanimati

Ponovo krv i suze na europskim ulicama

Točno godinu dana nakon terorističkog napada u Bruxellesu, kada su u eksplozijama bombi u Zračnoj …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *