Početna / Kolumna / Oswiecim – crtica s jednog putovanja

Oswiecim – crtica s jednog putovanja

Krakow, brdo Wawel s arhikatedralom sv. Stanislawa i sv. Waclawa

Jedno od mojih nedavnih putovanja odvelo me je i do Oswiecima. Malog mjesta na jugu Poljske negdje na pola puta između Krakowa i Katowica. Cilj putovanja nije bio Oswiecim već Krakow gdje nas je ugostio maestro Bilica sa svojim KPK orkestrom. Kako smo imali nekoliko dana vremena za uživanje u razgledanju znamenitosti tog, za mene, najljepšeg Europskog grada i njegove okolice povukla me je želja ponovo posjetiti Oswiecim. To mjesto je daleko poznatije po jednom od najstrašnijih fašističkih logora iz Drugog svjetskog rata poznatijeg kao Auschwitz. Honorarno vodeći turističke grupe i prije Domovinskog rata u više navrata, dok je još Republika Poljska životarila u čvrstom komunističkom zagrljaju isto tako bivšeg SSSR-a, posjetio sam logor. Sigurno samo znam da sam samo jednom logorski kompleks, odnosno dijelove otvorene za posjetitelje, obišao u cijelosti. Viđeno i doživljeno potreslo me je toliko da u drugim dolascima nisam imao snage pogledati neke dijelove te užasne „tvornice smrti“ u koju je deportirano preko 1,3 milijuna ljudi, a ubijeno preko 1,1 milijun od 14. lipnja 1940., kada je prva skupina od 728 poljskih političkih zatvorenika dovezena u logor, do njegova oslobođenja 27. siječnja 1945

Danas muzej – logor Auschwitz-Birkenau godišnje posjeti preko 2,5 milijuna posjetitelja koji prođu kroz edukacijski centar za kojeg kaže njegov voditelj, gospodin Sawicki da je: “Najvažnija zadaća za nas u edukacijskom centru je naučiti ljude odgovornosti, ukazati im da smo svi mi promatrači zla i da uvijek imamo izbor. Pojedinci odlučuju hoće li ostati pasivni ili djelovati.“

Želim da si svaki posjetitelj postavi pitanje – u kojem smo trenutku sada?”, kazao je direktor Cywinski. “Svjedočimo ponovnom rađanju najgorih vrsta populizma i ksenofobije.. i to jako uznemiruje. Upravo je Auschwitz dokaz do čega može dovesti mržnja, a muzej pokušava prikazati mehanizam zla koje se ovdje dogodilo kako bi se ljudi potaknuli da razmisle i analiziraju svoju odgovornost danas”.

Sva nedjela počinju riječima, izostanak reakcije na riječi akcelerator je svega što slijedi.“

Valjda svima poznati natpis „Arbeit macht frei“ na ulaznim vratima glavnog logora, danas postoji samo dio logorskog kompleksa jer je ostatak, uglavnom drvenih baraka i ostalih objekata davno srušen što zubom vremena što pokušajem da se uništi što više dokaza postojanja ovog strašnog mjesta prilikom napuštanja njemačkih snaga pred nadolazećim sovjetskim snagama. Za mene je sigurno najpotresnije mjesto prostor gdje su plinom ubijali logoraše. To je niz prostorija nalik velikim, popločenim kupaonicama pred čijim su vratima prolazile tračnice za male vagonete na kojima su prevožena tijela ugušenih do velikih peći, na kraju tog niza, gdje su tijela spaljivana. Cijeli kompleks nalazi se pod zemljom tako da izgleda kao humak, a iznad zemljanog pokrova vire samo kapci kroz koji je puštan cijanid dok su po strani ulazna vrata kroz koje su logoraši vođeni „na tuširanje“ kako su im govorili egzekutori i logoraši radnici koji su bili izvršitelji cijelog procesa da bi, nakon nekog vremena i sami završili u odajama smrti.

Isto tako zastrašujuća je i povelika prostorija podijeljena staklenim zidom iza kojeg se nalazi preko dvije tone ženske kose ubijenih logorašica, kojima su rezali kosu pred egzekuciju koristeči je, poslije, u industrijske svrhe.

Pedantni zločinci razdvajali su i sve ostale stvari logoraša, od cipela, odjeće i svega drugog.

Dvorište zgrade u kojoj je svoje eksperimente provodio zloglasni doktor Mengele kao i sama zgrada prostorima i instrumentima koje je koristio također šokira, a tu je i „bunker gladi“ gdje su provođeni eksperimenti na logorašima koliko se može preživjeti bez hrane i vode. Maksimilijan Kolbe, poljski katolički svećenik mučen je u ovm bunkeru u kojeg je dospio žrtvovavši se umjesto mladog Frana Gajowniezceka. Maksimilijan Kolbe usmrćen je smrtonosnom injekcijom fenola „jer predugo nije htio umrijeti od gladi“ a 10. listopada 1982. proglašen je svetim. Pod nebeskom zaštitom svetog Maksimilijana Kolbea mladi narednik Gajowniezek preživio je rat.

Priča o Auschwitzu je velika. Pouka Auschwitza još je veća međutim, ne moramo ići do Šleske da bi vidjeli što može učiniti mržnja, ksenofobija, neznanje i netolerancija.

O Šleskoj i njezinim prelijepim gradovima prepunim povijesti na koju su Poljaci izuzetno ponosni, koju uče od vrtićkog uzrasta, čuvaju i poštuju možemo mnogo naučiti. O gradovima, mjestima i znamenitostima Šleske namjeravao sam ispričati nekoliko priča, međutim krenuo sam s Oswiecimom ponukan reakcijama na djelić povijesti našeg Grada, grada Siska. Grada čiji tisućljetni život, kakav ima rijetko koji europski grad, krase mnogi lijepi, manje lijepi ali i žalosni događaji za koje su, uvijek, odgovorni neki ljudi što svojim djelima, što riječima, što šutnjom.

Marjan Gašljević

Moglo bi vas zanimati

Marjan Gašljević “Mrva jeseni”

Mrva jeseni Netko je u parku ostavio visoko odrezani panj želio je, očito, da netko …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *