Početna / Kolumna / Pantera

Pantera

Hladna je noć. Ležim na travi izvan grada i ližem krv. Osluškujem kako drveće širi grane, zvuk je jednak otvaranju vrata koja snivaju na spojnicama satkanim od hrđe. Promatram lišće koje iznebuha mijenja boju, postaje tamno i staro. Strahujem da mi razum odlazi na počinak od slame i vjetra, rađa se unatrag, jer sve što se dogodilo, sve što sam naposljetku učinila… ubija me.
Postala sam zvijer, gadura kojoj će zasigurno htjeti suditi; nikada neću biti žrtva kojoj će se diviti. Ubila sam dio sebe ubivši njih trojicu. Gledam ih upravo. Odvratni su i više nisu toliko snažni kao što su netom prije bili. Neka im je, uživali jesu, a sada su pretvoreni u trupla. Oči su im prazne, namjerno im kapke nisam zatvorila, želim te mutne poglede pamtiti do smrti. Ionako ću si možda sama morati presuditi kako bih zadržala dostojanstvo koje zaslužujem, stoga mogu odabrati posljednji užitak.
Da, bjehu ih trojica. Snažni i oku ugodni muškarci priđoše mi kao izgubljeni. Šuma kojom sam običavala hodati postala je tamna i lišena sigurnih staza. Noć u divljini počinje ranije i naravno da sam ih povela putem prema van. Htjedoh pomoći, pružiti ruku.
Nakon par minuta bila sam na tlu. Držali su me za ruke i noge. Plakala sam cijelo vrijeme. Boljelo je i trajalo je. Dugo. Kada sam prestala vikati, odmaknuli su se. Gledali su moje nago tijelo likujući. Jedan od njih je zaključio kako bi me trebali podići i odnijeti dublje u šumu. Tamo bi mi presudili nakon još nekoliko prisilnih snošaja. Ubili bi me skrativši mi muke. Pomogli bi, pokazali humani čin.
Slušala sam njihove riječi pokušavajući zadržati prisebnost, smislenost. Šutjela sam, nisam htjela govoriti. Jezik sam zakopala među zubima hineći nesvijest. Kapke sam položila na oči i time spriječila da primijete moj strah, paniku koju bi inače i psi nanjušili – da su bili prisutni. Zaključili su kako svršiti sa mnom. Onako kako sam i pretpostavljala da hoće. Mrcvarenje do kraja, ubijanje, zakapanje trupla. Dopustila sam da me podignu sa zemlje i odvuku dublje u šumu.
Stigavši do cilja, grubo su me spustili na tlo. Jedan od njih odlučio je biti posljednji, naglasivši kako će se pobrinuti za mjesto moga vječnog počinka. Ostala dvojica krenuše prema meni, razodijevajući se. Tada mi se razbudila krv. Moje bjeloočnice promijeniše boju u crveno.
Prvi muškarac bješe osakaćen odmah, jer zubi mi više nisu pripadali ljudskoj čeljusti. Odgrizoh i ispljunuh ono što je imao među nogama. Vrištao je, naravno da je, poput djevice ispod divljeg pastuha. Hvatao se za muškost koja je bila nestala u trenu. Koža mu je poprimila modro-zelenkastu boju. Izmet koji je netom prije zadržavao u crijevima više nije bio sputan. Izlazio je iz njega miješajući se s mošnjama dolje na tlu. Ostala dvojica nisu uspjela trepnuti. Nokti mi postadoše oštre pandže koje jednome iskopaše oči, a drugome prerezaše grkljan.
Vjetar se počastio odnošenjem urlika. Tumarao je prostranstvom kojega nitko ne posjeduje, mjestom kojega rijetki posjećuju, gustom, prokletom šumom.
Moje vrijeme bješe beskonačno. Onaj koji nije mogao vidjeti, postao je najlakši plijen. Ostavila sam ga za kraj. A onoga koji već pluća puni krvlju, njega sam morala brzo poljubiti.
Bio je patetičan. Krv je istovremeno gutao, te izbacivao kroz rasječeni dušnik.
Priđoh mu. Isplazila sam jezik koliko god sam mogla i zatražila poljubac. Širio je zjenice i dalje se gušeći. Idiot. Jebao me je toliko jako da više ne osjećam nutrinu, a sada me ne može niti poljubiti. Učinila sam prvi korak umjesto njega. Jezik mi je u njegova usta ušao s lakoćom. Desnom šapom sam mu pritisnula čeljust i time ju otvorila koliko je potrebno. Jezik sam usisala u usta i snažno zagrizla. Trzao se, odmicao, jezik mu je bio prilično žilav, ali nisam popuštala. Pao je na koljena i zamumljao. Kratko. Potom se ugušio.
Posljednji je sve to slušao i onako slijep, pokušao je pobjeći. Odmaknuo se svega trideset koraka. Jecajući, zazivao je ime Božje.
Sustigla sam ga ne trudeći se ubrzati korak. Htjedoh se poigrati, predložiti mu nešto drugačije, stoga sam ga upitala: “Želiš li polizati mjesto koje si silovao?”
“Da, da, želim, sve ću učiniti!”, panično je strahovao.
Odgovorila sam mu iskreno: “Duša se ne može lizati.”
Umro je brže nego ostali. Slomila sam mu vrat.
Krvarim, ranjena sam. Na sve načine. Hodam šumom i osluškujem tamu, sove, krećem se poput ostarjele pantere koja traži svoje mjesto za odmor i san. Krzno mi više nije crno i sjajno, već je sijedo i opada. Znam da umor koji osjećam nije samo umor, to je gubitak krvi. Pronaći ću skrovište i polizati rane, vratiti boju svome krznu i neću se više vraćati među ljude. Divljina je sada moj dom, jer odrekoh se ljudskog obličja i zauvijek nestadoh za svijet.

Mario Lovreković – Lovra

Moglo bi vas zanimati

Čitatelji javljaju: Nevjerojatan popust u zagrebačkom trgovačkom centru!

Javila nam se čitateljica iz Zagreba koja je posjetila City Center one East. Naime, otišla …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *