Početna / A. Olujić / Pravo i pravica, penezi i kmica

Pravo i pravica, penezi i kmica

Što je to “pravo”? Je li to društvena znanost što se bavi proučavanjem države i zakona, ili je to skup državnih i međunarodnih pravila kojima se uređuju odnosi ljudi jednih prema drugima i prema zajednici, ili se radi o nečemu trećem?

Odgovor na ovo gornje pitanje je: Da! Pravo je sve to gore navedeno, i znanstvena disciplina i skup pravila i nešto treće. Ono što većinu od nas muči je baš ovo treće.

Da pojasnim. Jeste li čuli za “pravo starijeg” ili “pravo prvenstva”? Siguran sam da jeste baš kao i za “pravo jačeg”. Doduše, za ono što se odigrava u Hrvatskoj mislim da još nije izmišljen službeni naziv. Mi smo, naime, već godinama svjedoci sudskih farsi u kojima više ne znamo ni kada, ni zašto je netko optužen ili nepravomoćno osuđen, a ponekad više ne znamo ni tko je optuženik/osuđenik. Spominjanjem nekih kodnih imena poput “afera index”, “afera spice”, “afera Hipokrat” itd. kroz glavu nam prođe misao: ček’, ček’, da nije to ono kada su tima i tima policajci upadali ranom zorom u kuće a njihove raščupane glave bijahu obasjane svjetlima novinarskih bliceva? O tome se pričalo prije nekih pet ili možda sedam godina!?

Našu zaboravljivost pripisujemo tome što je afera i aferica bilo sijaset pa tko bi to sve popamtio, a ne nekoj demenciji ili, ne daj Bože, onome Nijemcu što skriva stvari po kući. Dragi moji, moram vam reći da imam za sve nas jednu lošu i jednu dobru vijest. Dobra vijest je da je pravi razlog našoj zaboravljivosti to što je tih afera bilo sva sila. Ali imam na žalost i lošu vijest, a to je da je takvih afera zaista bilo sva sila.

A nagledali smo se zaista svega i svačega proteklih godina, izmjena iskaza, napada amnezije, dopuna i proširenja optužnica, obaranja presuda, žalbi i osuđenih i tužitelja, vraćanja suđenja na početak, smiješnih kazni… Galerija više ili manje poznatih (bar u tom trenutku) likova prodefilirala je našim dnevnim sobama, iskačući iz svake informativne emisije koja postoji na našim TV programima, sve dok nas nije obuzela tupost i neosjetljivost na sve to. Neki su se likovi ipak izdvojili iz bezlične mase i poput spomenika ostali stajati u našoj memoriji, Jadranka, Čedo, Anto, Jasna, Ljubo, Veljko, Branko, Mate. Ta imena su postala garancija oslobađajuće presude za možebitne klijente koji njihovu uslugu mogu platiti te bi mogli reći da je angažirati nekoga od njih praktično postala stvar prestiža. Ne treba čovjek više hvaliti se kućom, vikendicom ili autom, dovoljno je reći zastupa me taj i taj.

U čemu je tajna uspjeha te “družine”, u njihovoj izvanrednoj stručnoj sposobnosti ili u nesposobnosti druge strane (tužitelja, istražnih organa i sudaca)? Vjerujem da tu ima i jednog i drugog. Samo, imam blagi osjećaj da nema onog što ja još uvijek naivno povezujem s pojmom “pravo”, nema “pravde”. Za to doduše nisu direktno krivi ni Jadranka ni Čedo, niti bilo tko od njihovih kolega. Oni rade svoj pos’o. Ali, stegne me oko srca i padne mi mrak na oči kada pomislim kako se ideja o jednakosti svih građana pred sudom razbija o liticu novca, moći i politike. I nisam jedini koji se tako osjeća.

U našem malom selu presuđuje se zato babi Minki i psu Medi. To su “kriminalci i nasilnici” koji ugrožavaju temelje našeg društva a ne oni koji su razjebali tvornice i preko noći ostavili radnike k’o prosjake na cesti ili oni što su strpali debele kuverte u džep prodavajući u bescjenje ono što smo imali ili oni što gaze bijesnim autima ljude po cesti…

Zapamtite kaj vam je Kerempuh rekel:
Hudi bu biškupa odnesel vu pekel.
I Šatan bu spekel grofe i prebendare,
gornice i činža prepune ormare!
Kervavo nam je telo Veronikin Robec,
vre svira v trombentu tovalruš kmet
Matijaš Gobec.

A. Olujić

Moglo bi vas zanimati

Vražje kontrole!

Imam jednog dobrog prijatelja koji je odlučio da više nikad ne leti avionom. Nije ga …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *