Srijeda , siječanj 17 2018
Početna / Kolumna / RAMBO 4 i RICK`S CAFE

RAMBO 4 i RICK`S CAFE

Moj mlađi sin je moj projekt u Maroku nazvao RAMBO. To je skraćenica od RAM Boosting Operation. RAM je njihova zrakoplovna firma. U prijevodu bi to bilo kao: Povećavanje Operacije Marokanske Kraljevske Zrakoplovne Firme (baš sam skupusio taj prijevod). No, radi se o tome da im pomognem da se malo prošire iz područja popravaka avionskih sustava. Ovo mi je četvrti put ove godine da idem u Maroko – zato je RAMBO 4. Ovaj put mi nekako odgovara jer je u Holandiji loše vrijeme. Nema sunca već par tjedana, a kiša samo udara.
Tako ja krenem u Afriku kao vođa ekipe s još 2 inženjera. Ne leti mi se preko Pariza jer se to otegne cijeli dan. Uzeli smo karte kod firme “Transavia”. To je mala holandska firma koja ima tridesetak aviona. Oni uglavnom voze turiste no mi smo se prikrpili. Avion, po običaju pun. Ima nešto turista, a ima i Marokanaca koji su gastarbajteri u Holandiji. Nakon 3 sata leta evo nas u sunčanoj Casablanci. Nema ni oblačka na nebu, a temperature oko 20 stupnjeva. Sve si mislim: “E kad bi barem naišao na neku terasu pa da udarim po pivu.” No, ovo je muslimanska država pa nema piva. Osim toga, nema baš ni terasa ni restorana kao što smo mi naučeni. Marokanci uglavnom hodaju u zimskim kaputima je im je 20 stupnjeva prehladno. I što ću drugo nego pozovem Mustafu (našeg taxistu) da nas odveze u Sheraton. Od aerodroma do hotela je sat vožnje jer je Casablanca veliki grad. Ima čak 6 milijuna stanovnika. Mustafa nas odbaci do Sheratona gdje se chekiramo i odlučimo da odemo u život. Katica Gašljević Tomić mi je već nekoliko puta spominjala da trebam naći taj poznati kafić iz filma “Casablanca” (Humphrey Bogart i Ingrid Bergman). Taj kafić se zove “Rick’s Cafe”. Pretražio sam internet, raspitivao se i na kraju ga ipak pronašao na internetu. Sad mi je cilj da ga nađem uživo. Iako na nekim internet stranicama piše da tog kafića u Casablanci nema, ipak ga ima. Čak nije ni daleko od Sheratona. Taxi me tamo odveze za 3 eura.
Kafić je u blizini najveće džamije u Africi i na rubu je starog grada. Marokanci kažu da je “Rick’s Cafe” napravljen po uzoru na film. To mu je izgleda donijelo slavu. Na žalost, došli smo prerano – oko 17.00 sati, a Rick’s se otvara tek u 18,30. Nije mi se dalo tako dugo čekati pa sam se pred vratima samo uslikao da dokažem da sam ga ipak našao. Sad znam da se otvara svaku večer u 18,30 sati. Ako opet budem u blizini, otići ću na kavu. Može se dogoditi da se u kafiću osjeti miris parfema slavne Ingrid Bergman i da se začuje pjesma “As Time goes by”. Moguće je i da se osjeti miris Bogartove cigarete. No, to ostavljam za slijedeći put.
Sad osjetim samo mirs smeća pomiješan s mirisom auspuha stotine dizel motora koji voze po gradu. Sve u svemu, izgleda ipak najsigurnije da se vratimo u Sheraton i da tamo nešto pojedemo za večeru. Ovaj grad je ogroman i nije uopće zaslužio nagradu za čistoću. Mogu si i zamisliti da im nije lako održavati čistoću jer nema baš vode u izobilju za pranje ulica. Klima je dosta suha pa ulice ne mogu biti oprane kišom kao u Amsterdamu. No, od svega me najviše nerviraju plastične vrećice. Cijeli grad je prepun bačenih plastičnih vrećica. Tu i tamo se vidi poneki žohar. I žohari valjda imaju neku svrhu. Da barem požderu te silne vrećice.
Slijedeća dva dana je puno posla u firmi RAM. Neće biti vremena za turizam pa me “Rick’s Café” do daljnjeg neće vidjeti. Jedva čekam da odem natrag u kišoviti Amsterdam. Sve je bolje od prašine, plastičnih vrećica i žohara.

By Marijan Jozić

Moglo bi vas zanimati

Sretan rođendan prijatelju!

Ne mogu a ne spomenuti jednog velikog sportaša, košarkaša Nikolu Plećaša. Ovih dana je nabrojio …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *