Početna / Kolumna / Sjećanje na jesen ’91.

Sjećanje na jesen ’91.

Dan neovisnosti najveći Hrvatski blagdan spomen kojeg slavimo danas 8. listopada te 1991. za moje kolege časnike OG za Sisak i Banovinu i sve borce na crti obrane od Pokupskog do Trebeža prošao je „radno“. Neprijatelj nije mirovao čak je, posebno poslije proglašenja neovisnosti, intenzivno djelovao stoga se je moralo intenzivno braniti uspostavljene crte obrane. U tim trenucima sami i nismo bili previše svjesni povijesne odluke o neovisnosti, a za neko posebno slavlje vremena i prostora zbilja nije bilo. Dan prije raketirani su Banski dvori i dio državnog vrha na čelu s predsjednikom Tuđmanom pukom srećom ostao je neozlijeđen, stoga je sjednica Hrvatskog Sabora na kojoj je donijeta povijesna odluka o neovisnosti Republike Hrvatske donijete u nešto sigurnijem prostoru, podrumu INA-ine Upravne zgrade. Tek kroz godine kasnije shvatili smo u koja velika i časna vremena smo živjeli i borili se da ta, tek stvorena, Republika Hrvatska postane ono što je vjekovna čežnja Hrvatskog naroda. U knjizi „Dnevnik jednog Tekuta“ sjećam se tih dana.

Marjan Gašljević

MARINA 5

(četrdeseta stranica)

U vrlo kratkom roku sezone padanja vojarni Glavni stožer je uspio u najvećoj mjeri staviti pod svoju kontrolu vojarne koje su se predale i pale, kao i one koje se tek čekale da padnu u naše ruke. Iako je bilo izuzetaka temeljenih uglavnom na neposluhu, materijalno tehnička sredstva zatečena u vojarnama stavljana su pod nadzor GS-a i logično, sukladno istinskim potrebama, raspoređivana po postrojbama. Stvarni problem javio bi se najčešće kada je trebalo spojiti ljudstvo s tehnikom. Veliko srce hrvatskih dragovoljaca i ljubav prema domovini na žalost nisu bili dovoljni da bi se trenutno usvojila znanja potrebna za uporabu zatečene bojne tehnike. Na terenu bi se sretali s nepoznavanjem čak i novijeg osobnog naoružanja, tako da smo svi u Zapovjedništvu imali permanentnu zadaću obuke ljudstva tamo gdje bi se zatekli u pojedinim trenucima. Za složenije borbene sustave bilo je potrebno osnovati specijalizirane postrojbe s ljudstvom adekvatnih VES-ova tako da se izbjegne dugotrajna obuka za koju na koncu konca nije niti bilo vremena. Oliveti i njegova malobrojna ekipa personalaca danonoćno su kopali po kartotekama tražeći ljudstvo za topničke, protuoklopne, PZO i druge specijalističke postrojbe.

Što je to spavanje – ogledalo se pitanje u Olivetijevim očima s rakunskim podočnjacima kada bih ga sreo na hodniku s loncem vruće kave koju je nosio u svoj «brlog» pretrpan papirima.

Najtužnije bi bilo kada se javila potreba nekog rijetkog specijalističkog VES-a i kada bi našao čovjeka s tim VES-om, a on nije htio u ZNG. Tada još nije bilo instrumenata prisile, a takvih slučajeva, htjeli mi to priznati ili ne, nije nedostajalo. O tim spoznajama nerijetko smo raspravljali onako uz kavu. I osobno sam doživio nekoliko teških razočaranja. Jedan moj dugogodišnji, poslije toga bivši prijatelj, kada sam ga pozvao da nam se priključi začuđeno mi je odgovorio: «Što je tebi, pa ja imam ženu i djecu.»

Nevjerojatno! Zar je mislio da mi drugi imamo medvjede. Da mi se u nekom drugom trenutku toliki broj poznanika požalio na teške boleštine koje ih more, vjerojatno bih bio pun sažalijevanja, ili ponosan na svoje poznanike koji su odjednom postali toliko neophodni u svojim radnim sredinama makar one ne radile.

Osobno me nije ljutilo i zabrinjavalo što sam odjednom, s nestankom mog «odobrenja», postao nezanimljiv. Čak sam, u izvjesnoj mjeri, bio i sretan. Napokon sam se mogao posvetiti isključivo svom poslu. Cjelodnevna borba s papirologijom i Topova sistematičnost nasuprot moje površnosti iscrpljivale su me i fizički i psihički. Na sreću, tom beskonačnom papirnom poslu bez kojeg se ipak ne može, kraj je došao već poslijepodne. Vladek, Božin vozač, iznenada je banuo na vrata sobe, uspravljen u svoj svojoj visini. Dok su mu zasukani rukavi košulje skrivali nervozne prste, svečano mi je priopćio: «Tekut, gazda te odmah treba.»

I Božo je imao loš dan. Borba s papirologijom ga je slomila, vidjelo se to na prvi pogled. Umornim glasom mi je priopćio: «Kod Male Gorice naši su srušili helikopter. Izgleda da nije jače oštećen. Javili su mi da nešto nije u redu sa strujom. Ti se razumiješ u struju, odi odmah tamo i odvezi taj helikopter u Lučko kako god znaš, dok ga četnici nisu uništili topništvom. Vlado, idi s Tekutom i ne vraćajte se dok to ne obavite.»

Ne mogu vjerovati, Vladek vozi, šuti i stalno me pogledava. Negdje kod Petrovca skrušeno mi se obrati: „Znate kaj, gospon Tekut, ja se bome ne bum z vami vozil!“

Zabezeknuto sam ga pogledao i prasnuo u smijeh. Jedva sam mu uspio objasniti da ja nemam namjeru voziti helikopter, jer o toj mašini nemam pojma, već da imam namjeru organizirati da se helikopter osposobi i preveze do Lučkog.

Južno od sela Mala Gorica u neposrednoj blizini Kupe, u već prezrelom kukuruzu prizemljena je «osmica». Dvadesetak osoba motalo se okolo, zavirivalo, njuškalo. Pilota ranjenog u nogu policija je odvezla u bolnicu, a s njim i kopilota. Drugih osoba nije bilo u letjelici. Površnim pregledom utvrdio sam da je helikopter pogođen, vjerojatno automatskom puškom, u pomoćni rezervoar, a pilot, koji je u strahu prizemljio letjelicu, u nogu. Na žalost, odmah po prizemljenju, usprkos činjenici da je policijska patrola koja je zbrinula posadu letjelice stigla među prvima, pristigli civili operušali su helikopter toliko da su poderali čak i unutrašnju oplatu na više mjesta tražeći tko zna što. Odneseni su svi akumulatori (ne znam čemu takvi mogu poslužiti), tako da je za startanje turbine bilo potrebno dopremiti agregat. Trebali smo, dakle, nabaviti agregat za startanje i pilota koji će letjelicu odvesti do Lučkog.

U kasnim noćnim satima ekipa iz Zagreba dovezla je agregat s aerodroma u Lučkom te pilota i mehaničara koji su još uvijek, očito, bili neutralni jer su stalno nešto prigovarali, a osnovni argument dečki koji su ih dovezli bilo je kucanje po osobnom naoružanju. Otkud se u toj ekipi stvorio i Zdravko, neka ptice pogode, nakostrušen kao i obično nije im dao previše izbora. Na žalost, prvi zaključak je bio da dovezeni agregat nije dovoljno snažan da bi startao «osmicu», a povoljna je bila ocjena da helikopter nema oštećenja koja bi priječila njegov prelet do Lučkog, odnosno startanje, ali s adekvatnim agregatom. Još veći problem je činjenica da takav agregat postoji samo na aerodromu Pleso koji je još uvijek pod kontrolom tzv. JNA. Odluka je brzo donesena, preko civilnog dijela aerodroma jednostavno ukrasti agregat. Rečeno, učinjeno.

Vozač aerodromskog agregata, na sreću, bio je na našoj strani. Bez riječi povezao je ovo neobično vozilo. Neobično žuto vozilo malih kotača, slično napola zgnječenom kamionu, krenulo je prema Maloj Gorici, dok su za nama vikali: «Držite ustaše!» Opet je nastao problem kada je vozilo trebalo sići s ceste na seoski put i ući u kukuruz. «Nema šanse!», izašao je iz vozila njegov vozač.

Takva simbioza rijetko se viđa. Žute kose i brade u boji svog vozila čovjek je također izgledao kao dvometraš sprešan na metar i dvadeset. Agregat smo jednostavno zakvačili za traktor i dosanjkali ga do helikoptera. I Božo se odnekud stvorio.

Zakratko je zatutnjala turbina i zavrtjela se elisa. Zdravko se s nekoliko dečki ukrcao u helikopter da ga doprati do Lučkog, za svaki slučaj. U pet sati ujutro helikopter je, na opće oduševljenje okupljenih, poletio put Lučkog. Božu smo zamolili da mu da ime.

«Neka bude Marina Pet. Po mojoj unuci i satu kada je poletio.»

Moglo bi vas zanimati

Marjan Gašljević “Mrva jeseni”

Mrva jeseni Netko je u parku ostavio visoko odrezani panj želio je, očito, da netko …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *