Početna / Kolumna / Slatki smo i mijenjali bi svijet

Slatki smo i mijenjali bi svijet

Svi nekako danas vole reći kako su mladi ogledalo rugla ovog društva. Da smo anarhistični balavci koji staricama i trudnicama ne ustaju u tramvaju, smrdimo na alkohol i apsolutno ništa ne učimo – nikada.

Vrlo često se u medijima plasira jedna određena slika o nama i prilikama u kojima živimo. Sve nam je dostupno. Naši roditelji „nisu imali sve to što mi imamo“ i sve nam se pruža. Uvijek je ta slika nekako iskrivljena i stvara osjećaj generaliziranosti. Primjerice, puno češće su na televiziji prilozi o tuči dječaka na školskom igralištu, kako je netko pretukao profesora, probušio mu gume na autu i slično. U isto vrijeme, priča se o kurikularnim reformama našeg školstva. Apsolutno su nam prilagodili gradivo, imamo u školama internet i sve dostupne stvari za lakše učenje. Ukratko i najlakše rečeno – imamo sve što poželimo. I što se onda dogodi? Onda i ljudi koji nemaju djece generaliziraju stvari. Stvori se slika o nama bez da je nas itko išto pitao.

Pa onda sjednem na autobusnom kolodvoru, čekam autobus i nenamjerno čujem glas dvije starice kako entuzijastično kritiziraju hrvatsku mladež. Ovakvi i onakvi. Ne rade i ne znaju ništa. Prije to nije bilo tako. One su i heklale, drva donosile i kruh pekle. I kokoši su imali, da i to su isto klale i čerupale.

I to potraje. Pa opet na vijestima super delux europske stvari za nas koje nam se pružaju. Danas se često koriste riječi „projekti“, „obnova“ i „reforme“. Pa onda još bolje „radimo na tome.“

A obični ljudi, generaliziraju.

Mali Marko osvoji prvo mjesto u toj istoj delux EU iz primjerice poznavanja gramatike njemačkog jezika, nitko ne objavi. Eventualno lokalni mediji. Ako netko iz državnog vrha i pohvali Marka, onda slijede komentari tipa: „Ionako će raditi u Njemačkoj, nek’ uči.“

Ovakvi ste i onakvi.

A tko u svemu tome pita nas nešto? Tko pita studenta koji cijelu noć uči i jedva gleda, boli ga glava pa se ipak digne i ustupi mjesto umornoj starici (čitaj čangrizavoj babetini kojoj nije ništa). Ako slučajno ne ustane, jezikova juha i emisija „Priče o odgoju“ babe Anke u četrnaestici. I svi to stalno moramo slušati. Ne samo u tramvajima. Posvuda.
JEDNA studentica šmrče kokain na predavanju, slijede koment
ari na internetu kako „nas je sve pojeo taj kokain“. (?) Koga to „sve“? Ako se netko i drogira, pitam se zašto ste mu dali tu drogu?

Jako je lako iskritizirati nas dok nam se istovremeno od države ne pruži apsolutno – ništa.

Najbolje od svega su priče s pedagozima, defektolozima i ostalim-olozima u školama. Prvo ide par kritika kako je baš 4.f najgori u cijeloj školi, pa onda govorancija o tome i na kraju, kada ostane kojih 15tak minuta do kraja sata, pitanje što nam smeta i što bismo mi promijenili. Naravno, vremena tada bude premalo, a ukoliko i nekoliko ljudi kaže nešto, super delux obrazovani „olog“ ga ismije. „Slatki ste kad bi tako naivni mijenjali svijet“. Pa se ja opet pitam, okej ti nisi slatka, ali kako ti nije palo na pamet mijenjati svijet? Očito se nešto famozno dogodi kada odrasteš i naglo odustaneš od svega. Gotovo 101 posto sam sigurna da su svi u saboru imali neke ideale kojima su težili. 102 posto sam sigurna da je predsjednica isto nekada „htjela mijenjati svijet“. Ta sintagma možda jest pomalo tinejdžerska, ali bit ostane koliko-toliko ista.

Uvijek su nas učili da nikada ne odustajemo od svojih snova, ideala i želja, ali zašto su baš svi oni odustali od svojih?

Dok nas odgajate u „modernom duhu“, gdje ste izgubili ono dječje u sebi?

Država dopušta tu sliku koja se plasira među sve starije. Pa nas se onda marginalizira i nikoga većinom nije briga što nama uistinu treba.

Pa prije svega, da nas se posluša nekada.

Svi ste se vi užasno naradili, u mladosti niste imali ništa i baš svaki dan ste hodali po 25 kilometara (U JEDNOM SMJERU) do škole. Volite reći kako ne znamo osnovne stvari za život. Zašto nas tome ne naučite u školama? Baš onom nesretniku koji se predozirao, za kojim ste samo danima žalili na društvenim mrežama, e baš njega ste ubili.

Onu djevojčicu više ništa ne zanima u školi, jer je sustav nepravedan prema njoj i njenim željama. Onom studentu više nije ni do čega kada zna da će guliti 5 godina arhitekture i ne naći nikakav posao.

Plačete za mladima koji odlaze. Stalno se koriste riječi „demografska politika“. Zašto niste učini ništa da ostanemo? Nema djeteta kojemu majka i otac nisu rekli: „Ne diraj nikoga prvi, ali ako on tebe, ti njemu vrati.“ Dirate u mlade ljude, njima prekipi i oni odoše. Na neki način vam vrate za sve.

Odgojili ste nas da se borimo za sebe. Vjerujemo u svoje snove, težnje i najtužnije, da vjerujemo u pravdu. A što ste od pravde napravili? Ako ništa nećete mijenjati, onda barem ne postavljajte glupa retorička pitanja „zašto mladi odlaze“.

I posljednje, najgore od svega- zatvarate nam usta. Ne smijemo baš ništa reći, a ako ovako kažemo – prkosimo svemu. Sve ste savršeno upakirali u pojam „demokracije“. Oduvijek sam vjerovala da su mediji najjače oružje malog čovjeka. Nemojte ih zloupotrebljavati. Kao što ni vi niste isti, tako nije ni mladež. Ne, nismo anarhisti protiv vlasti. Ne tražimo „ologe“ da nam prosvijetle mozak. Tražimo da barem 5 posto koliko radite za svoju Ralph Lauren košulju ispod skupog sakoa i najnoviji model Audija – radite za nas.

I nikada, ali nikada nam ne zatvarajte usta!!!!!!!!!!

Monika Bončina

Moglo bi vas zanimati

Odluka!

Dom, kuća, napokon, uvijek liječi. Nerado se osvrćem iza sebe, analiziram, slažem utiske, prebirem. Doputovala …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *