Početna / Kolumna / Svoj ti pos’o ili Koliko mršave prste ima Jelena Karleuša

Svoj ti pos’o ili Koliko mršave prste ima Jelena Karleuša

Ustala si u pola sedam, iako je alarm zvonio već sto i trideset osam puta. Nakon isto toliko „snoozeva“ i pokušaja da ukradeš još barem jednu minutu spavanja dok ignoriraš postojanje bilo kakvih živih organizama izvan svoje plišane roze dekice. Čim se pogledaš u ogledalo jasno ti je da to što si jučer stavila masku od indijskog čajevca crne boje nije apsolutno ništa pomoglo i da su ti crte lica na žalost idalje na istim mjestima. Obrazi se, nekim čudom, ipak nisu suzili i idalje nemaš planetarno popularne izražene kosti lica. Ignoriraš to. Kao i činjenicu da kut lijeve obrve nije ni nalik desnom. Ne vidi se ako je kosa spuštena. I nitko ne uspoređuje kutove obrva. (Uspoređuje.)

Želiš napraviti nešto od sebe, „ženu“, možda i staviš malo rumenila na obraze, maskare na trepavice.

Kiša je vani oprala svaki mogući znak života, a ti tek petnaest do sedam shvatiš da si još sinoć pripremila crnu suknju i žutu bluzu, opet u želji da napraviš nešto od sebe i barem malo ličiš na „poslovnu ženu“. Shvaćaš da postoji mogućnost da četvrti put taj tjedan trčiš da ne zakasniš.

Bezuspješan pokušaj pronalaska čitavih crnih najlonki. Deset do sedam. Opet siva trenirka i obična majica. Na čizme.

Još jedan bezuspješan pokušaj pronalaska bilo kakvih najlonki. Sedam. Sedam i pet. Kasniš…

Ne, nisi napravila ništa od sebe, ali negdje između trećeg i četvrtog udaha kod trčanja kraj zgrade do stanice, shvatila si da si ustala. I da je to možda za taj šugavi dan dosta. Možda.

Kiša je pala valjda stoti put taj tjedan u razmacima između nekakve sparine u zraku i nepodnošljive hladnoće ujutro. Bezbroj puta krpani asfalt ovoga grada je klasično prazan.

I dok onako uspuhana stojiš u autobusu, polublatnjavih nogavica u „sređenom izdanju“, uspijevaš tek na brzinu letimično prelistati aktualnosti proteklog i tekućeg tjedna. Shvatiš čime se Petrinjci ili Sisčani bave, jer inače svi nekako imamo osjećaj da „nikoga nigdje nema“. Pa tako kad se sretnu dvije (bivše) najbolje prijateljice nakon uobičajenih „štaima pitanja“ slijedi ono još uobičajnije: „Pa kako te nigdje nema?“ ili još bolja verzija: „Ne viđam te nešto po gradu?“ Očigledno je da se svatko nečime bavi. Ako uzmemo u obzir posjećenost internetskih medija i njihovu „čitanost“ znamo zašto „ju ne viđa po gradu“. Otprilike znamo čime se Petrinjac bavi. Ili općenito, čime se Hrvat bavi. Svatko za svojim poslom, valjda. Bilo bi lako povjerovati u to kada ne bismo poznavali vlastiti mentalitet. Od one bosanske „Svoj ti pos’o“ uvijek nam je, iz ne znam kojeg razloga, draži- tuđi „pos’o“.

Pa se tako Hrvati, nakon što se jako puno sažale nad tužnom sudbinom stradalih u još jednom terorističkom napadu, osjećaju ponosno jer je baš naš Galešnjak odmah ispod portugalskih Azorskih otoka na popisu najljepših mjesta u Europi. Gotovo sedamsto tisuća pregleda Karelušinog videa kako pokazuje „koliko su njeni prsti mršavi za medije u susjednoj Srbiji koji ju nazivaju- pure horrorom“ . I nešto više na videu kako ista srpska zvijezda „spušta“ koleginicu Severinu.

Milijarde postova na forumima o komentarima katoličke crkve na pravo pobačaja. Stotinjak isfrustriranih žena (i muškaraca) dnevno razmjeni preko pedesetak postova na istu temu. Dijeljenje mišljenje u krug i pokušaj „jodiranja“ pameti suprotnoj strani. Sve to vrlo vjerojatno pod pauzama radnog vremena, ili između volontiranja, učenja novih vještina i odrađivanja tog istog radnog vremena. Nešto manje od toga komentara na egzibicionistički nastup djevojke na Supertalentu. U krug. Pa zbroj toga komenatra na „je li sudac kriv“ i „je li bilo zaleđe ili nije“.

Pa dok ti oko svako malo leti na brojku tih komentara i kad shvatiš da su u određenoj, nazovi raspravi, petnaestak ljudi koji razmjenjuje svoje mišljenje oko toga je li voda u boci zdravija ili nije; shvatiš zašto ljudi nema. Zašto su ulice prazne. Svatko se, naime, nečime bavi. Ako ne aktualnim klasičnim pitanjima o reformiranju hrvatskog gospodarstva, vanjskopolitičkim vezama sa bilateralnom Slovenijom, mogućem ratu u Španjolskoj, onda svakako o ratovima velikih scenskih umjetnica. I dok prelistavaš aktualnosti u hrvatskim medijima, sve više ti postaje jasno zašto će na promociju knjiga doći 50 ljudi, a na Severinin koncert ipak nešto više.

Zdrava nacija s toliko željenim epitetom „europska“.

Kada se gužva u autobusu smanji i pojavi se malo očajnički željenog kisika… Kada „kod bolnice“ izađu svi bolesnici otkrivenih i neotkrivenih bolesti i napokon ti natrag ustupe tvoje mjesto. Popraviš rep koji je za taj dan trebao biti u pletenici. Vidiš koliko ti je ona ista trenirka išpricana kišom. Duboko udahneš i shvatiš da je tvoj izgled za današnje akutalnosti zapravo i više nego prihvatljiv.

Sutra ćeš se možda ustati na vrijeme, srediti se za posao. Ne trčati ni za čime i izgledati kao „prava mlada žena“.

Monika Bončina

Moglo bi vas zanimati

Sjećanje na jesen ’91.

Dan neovisnosti najveći Hrvatski blagdan spomen kojeg slavimo danas 8. listopada te 1991. za moje …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *