Preds(j)ednička posla

0

U tijeku je posjet predsjednika susjedne nam zemlje. Posjet koji baš nikome nije po ćeifu, sudeći po licima involviranih političara, jer svi imaju face koje vino u bocama pretvaraju u kvasinu samim pogledom.

Pa što se družite kad se jedni drugima ne sviđate?

Šta ćete, mora se. Takva vam je politika. Kiseli osmijesi, mlaki stisak hladetinastih ruku, prazna obećanja, lažna samouvjerenost, udvorništvo prema mentorima… Sve ono što se jučer moglo vidjeti na televiziji neodoljivo me je podsjećalo na prizor kada poslije čerupanja na igralištu dvojicu balavaca netko od odraslih drži za uho sileći ih na simboličnu gestu pomirenja. I na ono durljivo, nevoljko pružanje ručica, dok se uši žare od stiska nekih jakih ruku. A veliki brat (ili braća), čiji prsti ne ispuštaju crvena uha, odozgo uz nadmoćan smiješak izgovara: “Taaako. Jel’ vidite kako se može.”

I onda kad konačno popusti stisak svatko će skrivajući suze sunuti na svoju stranu. I svaki od njih, dok svojim balavim kompićima priča kako je onog drugog “odvalio”, krajičkom uplašenog oka gleda u grmalja što im je izvukao ušesa, tješeći se pritom lažnom nadom da je taj isti onog drugog balavca puno jače navlačio nego njega, jer on mu je daleko miliji. Makar želi da je tako… ne,ne… on osjeća da je tako… ma neee, on to zna!

A. Olujić

Komentiraj

Napišite komentar!
Ovdje unesite svoje ime