JARČEVA PLANINA

0

Daleko od svakog ljudskog naselja
na vrletima obavijenima što maglom što oblacima
okomito je živjelo, paslo i množilo se
stado divokoza, guste dlake, tvrdih rogova.
Ovo je svjedočanstvo o njegovu jarcu predvodniku
koji se sigurnim i odmjerenim skokovima penjao na visine
na kojima su i ptice hvatali strah i vrtoglavica.
Ovo je svjedočanstvo o njegovom uznesenju na nebo.
Pa da… Pa da… čudesan događaj.
Udisao je rijedak i hladan zrak.
Od te su građe bile njegove misli.
Neuhvatljive, ali bistre i jasne.
Pasao je travu, tamo gdje je rasla.
Tamo gdje je nije bilo oštrim je zubima
strugao mahovinu i lišaj sa stijena.
To je bila građa njegova tijela.
Planina je Jarčeva bila surova. Voda se nakupljala u jamama.
Njezine su litice bile okomite kao stabla, nebeske ljestve,
uzdizale su se iz nemilosrdnih stijena, groba okliznutih.
Oskudni pašnjaci, rijetko cvijeće. Goli kamen.
U velikom jezeru podno planine zrcalili su se njezini vrhunci,
zrcalili su se oblaci i široko nebo. To je bio vidik divokoza.
Čudile su se koze gledajući sliku na jezeru i često se pitale:
„Tko na tako surovom i nepristupačnom mjestu može živjeti?
Kakve to životinje moraju biti, vrijedne svakog divljenja?“
One nisu znale da su to one. Takve su divokoze.
No Predvodnik je to znao, on je poznavao njihove vrline, i pod njime
koze se silno namnožiše i obronci planine postadoše im tijesni.
Jednoga dana Predvodnik se osvrne oko sebe i pogleda:
lijepe koze koje mu se podaju, njegovi kozlići, siromašni pašnjaci,
nešto lijepog raštrkanog cvijeća, nakupljena kišnica. Pomisli:
„Zar ništa više od toga? Zar ništa iza toga? To ne može biti sve.“
I vidje dalje: mladi mužjaci koji lutaju uokolo stada,
čekaju da ojačaju i vrebaju svoj priliku da ga odguraju niz liticu
i da naskoče na njegove koze dok je još u letu.
„Zar to može biti sve? Zar smo stvarno samo divokoze?“
Tada on okupi stado pa mu reče: „Osvojit ću za vas
planinske vrhunce i široko nebo. Vi vrijedite više
od onoga što pokazujete. Pronaći ću za vas nove pašnjake

i pronaći ću za vas izvore svježe i čiste vode.“
A divokoze se nato silno uplašiše, zameketaše:
„Nema koze koja se tako visoko pope.
Tamo ptice lete. Orlovi svijaju svoja gnijezda
u koje odnose jariće koje ugrabiše.“
„Ne budi ohol,“ jedan mu stari jarac reče.
„Nisam ohol, starče. Ja ću se uniziti.“
„Kako ćeš, momče, tako dosegnuti nebo?“
„Samo tako i možeš dosegnuti nebo.“
I Predvodnik ode dok su vjetrovi puhali. Ode dok su koze meketale.
Dugo ga nitko iz stada nije vidio: mnogog je kozlića ugrabio orao,
mnogog je starinu ugrabilo vrijeme.
Govorili su: „Udario je o stijene.“
Oni nisu poznavali vjetrove koji su ga tukli,
nisu poznavali hladnoću koja ga je grizla,
nisu poznavali samoću koja mu je tištila srce,
nisu poznavali sumnje koje su ga morile.
Oni nisu poznavali magle u kojima se gubio,
nisu poznavali stijene po kojima je skakao,
nisu poznavali misli koje su ga opsjedale.
Za ništa od toga nisu oni znali. Nisu marili.
Napokon stado ga ugleda, svoga jarca predvodnika,
kako se propinje na samom vrhu planine i kako svojim rogovima
razbija gustu maglu i visoke oblake i na zemlju pripušta sunce.
Gledali su ga u čudu: „Uspio je!“ i pitali se: „Kako je uspio?“
A zatim je taj jarac na vrhuncu snage, predvodnik stada grla brojnih kao kamenje,
s visine s koje je pticama gledao leđa poduzeo svoj posljednji skok,
odrazio se u nepoznato. Survao se u dubinu. Koze su govorile:
„Uzoholio se. Mislio je: 'Narast će mi krila.' A krila mu nisu narasla.“
Orlovi protrnuše, ustrašeni pomisliše da je došao osvetiti svoju djecu,
da je došao osvetiti otete jariće čiji je meket odzvanjao klancima.
No odahnuše: i danas se u bistroj površini jezera podno Jarčeve planine
zrcali njegova duša na širokom plavom nebu, u bijelim oblacima.
Ima ih koji s velikim uvjerenjem tvrde da to nije njegova duša,
koja obitava na širokom plavom nebu, u bijelim oblacima,
da to tek njegovo mrtvo tijelo počiva na dnu vode, ispod valova, na stijenama.
Ili kažu: „To nisu njegovi rogovi, to se zrcali mladi mjesec.“
Ali što je prava istina to nitko ne zna, nijedna koza nije pošla jarčevim putem.
On, koji je želio postati prethodnik, ostao je usamljenik. Sudbina mu – nejasna.
Imao je sve, a poduzeo je ludi podvig i svega se odrekao.

Nepoznato je kako je odgovorio na pitanje: zar smo stvarno samo divokoze?
Ali dobro je poznato da otada u svakoj divokozi postoji bojazan
da su novi pašnjaci otkriveni, zeleni, sočni, ali nitko ih ne brsti.
Da su novi izvori pronađeni, bistri, svježi, ali nitko ne pije njihovu vodu.
Treba poći jarčevim putem da bi se odagnalo bojazan. Treba učiniti ludost.

Matija Perković

Komentiraj

Napišite komentar!
Ovdje unesite svoje ime