Jozo Nikolić “Samoća”

0

Jozo Nikolić

OBEZGLAVLJENE PRIČE

Samoća

Uključio je računalo, otvorio internetsku stranicu i upisao riječ samoća. Iznenadio se koliko značenja ima ta, ni kratka, ni dugačka riječ, sastavljena od dva samoglasnika i tri suglasnika. Neki je prihvaćaju kao stanje duše i tijela, kao što majka prigrli mrtvorođenče, voljno se utope u njoj, postanu njezina istost. Drugi ju osjećaju kao tuđu krivnju, nešto nametnuto, nešto što koči prilagodbu društvenim pravilima i skraćuje uobičajenu komunikaciju.

Mjesecima je čitao i proučavao knjige u kojima su protagonisti bili ozloglašeni zatvorenici, zlikovci koji su zatvorske ćelije zatrpavali zlom. Nije mogao shvatiti zašto je pritvor u samicama bio najteži oblik kažnjavanja. Možda to i nije kazna kakvu zavređuju, možda je to i oblik zaštite. Možda takvi zatvorenici žele ostati sami sa svojim zlom, ne žele biti u zajedničkim ćelijama u kojima mogu svoj zločin uspoređivati s drugima, gdje on može biti umanjen, obezvrijeđen, omalovažen, izvrnut ruglu. Zatvorenik može biti uvučen u kolo nasilja, u mračnu igru orgija i izopačenosti.

Znao je da se svijet pretvara u velike poligone zla koje se razlijeva kao nabujala rijeka. Bio je podanik samoće, njezin glasač na izborima na kojima se izmjenjuju zli i gori. U svakidašnjem životu čovjek treba biti otkinut iz kolektivne sudbine svijeta, iz mračnog mozaika ništavnosti.

Odlučio je podići visoke i čvrste zidine između sebe i svijeta. Za početak je prestao odgovarati na telefonske pozive. Telefon je smatrao ljutim neprijateljem koji vam provali u kuću, unatoč protuprovalnim vratima i skupom alarmu. Pustio ga je da zvoni danima, da razbija muklu tišinu, ukoričenu u zidove njegovog skromnog stana. Puštao ga je da otpjeva svoje do kraja. Kada bi nepoznati pozivatelj zvao nekoliko puta, kroz njega se prelijevalo, do tada nepoznato zadovoljstvo. Pred očima su mi visjele slike znanaca koji su stajali kraj svojih telefonskih aparata, mrzovoljno i živčano iščekujući da on podigne slušalicu. Smatrao je da ih na taj način kažnjava zbog zabadanja nosa u njegov život, zbog bezobzirnog oranja po njegovoj nutrini, zbog želje da svoje sudbine isprepletu s njegovom. Telefon je i dalje zvonio u prazninu.

Smetale su mu i javne govornice postavljene na najupadljivijim mjestima u gradu. Gradskim vlastima uputio je žalbu u kojoj se obrušio na te trule, nakrivljene, uglavnom osakaćene limene kućice iz kojih su ljudi, zlobno i podmuklo, razapinjali svoje mreže u koje su hvatali naivne i neoprezne. Molio je gradske vlasti da ih poruše. Odgovor nije nikada dobio.

Dobio je pismo od bivše djevojke koja je živjela na drugom kraju grada. U pismu ga je blago korila zbog nejavljanja i iskazivala otvorenu prisnost i toplinu. Pisma su, gotovo svakodnevno, plodila prazninu poštanskog sandučića. Iz njih je kiptjela čežnja i slabo prikrivena strast i požuda. Pročitao ih je nekoliko, a potom ih odlagao na noćni ormarić.

Došlo je vrijeme godišnjih odmora, vrućina i sparina silovale su grad te je prestao izlaziti iz stana. Mjesec dana poslije, susjedi su primijetili da nešto nije uredu. Nasilno su ušli u stan natopljen mirisom truleži i smrti. U maloj dnevnoj sobi vidjeli su razlupanu telefonsku slušalicu i pisma razbacana po podu, poput mrtvih ptica. Našli su ga u kupaonici. Preselio se u samoću.

Komentiraj

Napišite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.