Jozo Nikolić “Vrijeme”

0

Jozo Nikolić

OBEZGLAVLJENE PRIČE

“Vrijeme”

Činilo mu se da je zgrada poklopljena hladnom, teškom, dugo nerabljenom pekom koja je svoju težinu rasprostrla po svim dijelovima. Stanari su se otimali snu. Mrzovoljno je ispružio ruku i zaustavio rezak i otegnut zvuk svoje starinske budilice. Bila je polovica srpnja. Nije osjetio toplinu sunca na otkrivenim nožnim prstima, niti dosadno, ujednačeno zujanje muha. Soba je bila ogrnuta crnim plaštem. Kroz poluotvorene kapke škiljio je u zaustavljenu budilicu koja je jecala pri svakom svom pomaku ka neostvarivom cilju. Pokazivala je sedam sati. Budilice su odrađivale svoj kružni posao i u susjednim stanovima. Čuli su se dremljivi, hrapavi glasovi, grgljanje vode u kupaonicama, miris tek skuhane kave. Kao da se ništa neobično ne događa. Pamtio je on i prijašnja zimska jutra kad se dremljivo i pospano izvlačio iz tople postelje, tražio otvorena usta budilice. Sad je sve bilo drukčije. Neka nepoznata, tajnovita, moćna ruka rasklopila je ogromne dlanove i stisnula usko tijelo sobe, objavila pobjedu, uspostavila svoj poredak. Hodnikom se prosuo zvonak smijeh djece koja su odlazila u školu. Bojao se upaliti svjetlo. Kada je to ipak učinio, pred njim se prostrla poznata vizura njegove spavaće sobe. Kratko se zadržao u tijesnoj kupaonici, odjenuo se i izašao na ulicu. Osakaćeni gradski park kroz koji je prošao bio je poklopljen gustom koprenom mraka. I grad se promijenio. Vidio je šiljate, crne nebodere koji su se zabadali u mutno nebo. Ranije su tamo stajale ružne prizemnice. Očekivao je pomutnju na ulicama, strah u očima prolaznika. Ništa se od toga nije dogodilo. Ljudi su se kratko pozdravljali, a potom udaljavali žustrim koracima. U maloj tvornici u kojoj je radio po cijeli dan su gorjele neonske svjetiljke, tako da razlike između dana i noći nije ni bilo. Kada je izašao iz tvornice, u gradu se meškoljilo rano, lijeno prijepodne. Ostatak dana proveo je živčano šetajući po stanu. Ličio je na uznika koji je čekao dan kada će mu zategnutu omču oko vrata. Sumrak je zajašio nebo tek u ranim jutarnjim satima. S pomiješanim osjećajima čekao je daljnji razvoj događaja. Sutradan se nije usudio razgovarati sa susjedima jer je uvidio da se to događa samo njemu, da oni mirno obavljaju svoje svakodnevne poslove. To poigravanje vremena nije pokazivalo znakove uzmaka. Zatražio je odmor i otputovao u gradić na jugu. Nikada se više nije vratio.

Komentiraj

Napišite komentar!
Ovdje unesite svoje ime