Obećano more

0
uzniklo uz rubove moje kose
skotrljalo se stranputicom dlana
zastalo na neočekivanoj bori lica
okupalo se suzom u mokrim trepavicama
pa tako uzburkano zaleglo
negdje između pupka i lijeve dojke
sada smišlja kuda dalje
kojom stazom valja poći
da neometano izduži
krila u jatima fluorescentnih meduza
postajem mlada kornjača na njegovim leđima
promolim glavu u raskuštranoj pjeni
kojom ljubi mi promrzlu kožu
piše obećanja na pješčanom papiru
pa ih moćno raznese plimom i osekom
zapaluca jezicima nestvarne bure
uskomeša uzdasima toplog maestrala
sve se čudim i nevjerno dajem
kao voćka plodovima svojih žudnji
razbistrim mu bedra da potonem duboko
shrvana od žeđi soli štono gradi samoću stijene
obećano more trudi slavolukom zore
krši pravila zemlje koju natapa
isušuje sunce puknućima klime
te me opet snenu zagrljajem zove
oj ti more pjesmo mog života
počuj dušu onog bora
onog starog jednoroga
što bjelinom kaftana i svile
nadobudno liježe u podnožje mirte
razdjevičaj pjesmu ovu
ljubopitiljuvo se predaj osudi bez kraja
pa me dragom mome sačuvaj do sutra
a sutra je njegovo
i dolazi sigurna koraka
Slobodanka Boba Vuić
Foto:Miroslav Šantek Cobra

Komentiraj

Napišite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.