TENA OREČIĆ TONKOVIĆ: ZAPAD JE STRANA SVIJETA NA KOJOJ ZALAZI LJUDSKOST!

0

Autor: Matea Andrić

Tena Orečić Tonković hrvatska je režiserka. Kazališnu režiju i radiofoniju završila je u Zagrebu, na Akademiji dramske umjetnosti. Članica je Hrvatskog društva dramskih umjetnika, a radila je u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu kao asistentica redatelja. Aktivno se bavila glumom i sviranjem klasične te akustične gitare. Osim što režira, piše poeziju i prozu. Nedavno je počela raditi u umjetničkoj udruzi Backstage kao suradnica dramaturga Tomislava Čeleketića i voditeljice Biance Ignjatov. U njihovoj je školi scenarija moguće naučiti sve osnove dramskoga pisanja, sudjelovati na seminarima i radionicama. Također, u Backstageu se održavaju pripreme za Akademiju, pišu se scenariji za film, postavljaju se predstave, a dobnoga ograničenja nema budući da u ponudi imaju radionice za djecu, mlade i odrasle. S obzirom na to da upravo traju upisi u nove grupe te da Tena paralelno radi na najnovijem projektu (namjerava, naime, postaviti Bijele noći u Zagrebu), iskoristila sam priliku pa porazgovarala s njom o njezinome radu, percepciji društva, poeziji i o Teatru u marginama.

Što je Teatar u marginama? Zbog čega uopće takav naslov?
To je zapravo vrlo zanimljiva priča. Svoje prve pjesme počela sam pisati u doba kad sam se, nakon svršetka studija, zatekla u stanju dubokog očaja jer nisam mogla naći posao u struci. Dakle, iz očaja sam počela pisati pjesme (kao što bi, valjda, svaki pravi pjesnik trebao činiti). U to sam doba teatar doživljavala kao sinonim za život u onom šekspirijanskom smislu, a sebe ne u već na marginama društva. Iz svojevrsnog ogorčenja spram kazališta pobjegla sam u poeziju te sam, vjerujem, i dio tog ogorčenja unijela u svoje pjesme. Kako su se one počele nizati, primijetila sam da je u naslovima (npr. Generalna proba, Propadalište, S iste strane rampe, Kako su nas uspješno režirali, Svršetak igre) ishodišna točka bio uvijek teatar iako u njima pišem prvenstveno o svojim životnim iskustvima. To je teatar u smislu Kazališta (namjerno velikim slovom), koje mi je, očito, nedostajalo jer se ono jednostavno ili živi ili ne. Uvidjevši to, a trebalo mi je vremena, promijenila sam prijedlog na u u, dakle: Teatar u marginama. To bi otprilike značilo da je pojam života upisan u njegove margine, treba ga se samo truditi iščitati, a teatar bi se mogao shvatiti kao povišeno doživljavanje života, što on u svojoj suštini, vjerujem, i jest.

Čini mi se da je za tebe poezija (pa i jezik uopće) poprište borbe. Možda je to samo do moje interpretacije, no tvoje pjesme doživljavam kao obračun sa surovom stvarnošću. Između ostalog bih izdvojila stih: Zapad je ona strana svijeta na kojoj zalazi ljudskost. Što za tebe uopće jest taj pojam Zapada s velikim z?
Prije bih rekla jezik kao diskurs vremena, odnosno njegov odraz. Promjena tog diskursa je očita govorimo li samo o stilovima: deplasirano je u ovo doba pisati primjerice romantičnu poeziju (koja je u ono doba bila smislena kao odgovor, odnosno protest spram društva u kojem se odigravala) isto kao što je besmislen i dadaizam koji je, kao reakcija na rat, svojom besmislenošću bio, dapače, vrlo smislen i inovativan! No, što reći o današnjem diskursu koji više nije i ne može biti inovativan? Vjerujem da se nalazimo na kraju jednog doba u kojem je sve dopušteno, ali ništa više nije inovativno. Zapad u tom našem diskursu vremena za mene predstavlja dakako kapitalizam (konzumerizam) i hiperprodukciju, a sve to nužno rezultira ogorčenošću, depresijom i gubitkom osnovnih ljudskih vrijednosti. Zbog toga mislim da je zanimljivije pitanje ne ono što percipiramo pod pojmom Zapada, već možda pod pojmom ljudskosti.

Pojasnit ću: ako se u jednoj pjesmi Afrodita izgubi u prolazima Superkonzuma u potrazi za svojim bratom Apolonom (jer je zalutala u ovo stoljeće), primijetivši kako je sve toliko puno ljudi, a ipak toliko hladno, uzima smrznuti odrezak mesa iz zamrzivača i izlazi van na sniježnu mećavu, proždirući ga kako bi se ugrijala. Vidjevši krv koja se slijeva niz njezino golo tijelo i oblikuje maleni crveni krug u snijegu, ona istinski pomisli da je konačno pronašla brata- sunce, zatim utješena tom spoznajom, liježe u snijeg i zaspi. Tu, mislim, onda možemo govoriti o pojmu smrznute ljudskosti.

Mnogo se mojih pjesama bazira i na F 33. 2 (težak povratni depresijski poremećaj bez simptoma psihoze), a koji je opet simptom kapitalizma. Osobito je to poremećaj mojih generacija koje su djetinjstvo provele kao pioniri, pubertet im je prošao u ratu i nametanju raznoraznih ideologija, a poslije svega je, za većinu (nažalost), slijedila apatija i depresija zbog potpune nemogućnosti snalaženja u vremenu i prostoru. Uostalom, što se smisleno može dogoditi ako umiješaš u isti koš Tita, Isusa, Tuđmana i Lennona?

U terminološkim okvirima, bi li onda svoju književnost nazvala angažiranom? Imamo li pravo ignorirati sve ono čemu svjedočimo i koliko kazalište pridonosi toj promjeni svijesti?
Mislim da je svaki oblik umjetnosti angažiran per se jer angažiranost može dolaziti i iz neangažiranosti! Promjena svijesti, međutim, ovisi isključivo o pojedincu. Uzmimo za primjer upravo ovo naše doba i pojam interneta: sve je dostupno, pitanje je samo birati što i kako (naposljetku i zašto).

S obzirom na teme koje biraš, susrećeš li se s neodobravanjem? Jesmo li zbilja tako otvoreno društvo koliko volimo misliti i ima li autor istinsku slobodu?
Zanimljivo, ali rijetko se susrećem s neodobravanjem publike, a više s nerazumijevanjem. Pretpostavljam da publika koja se suživi s temama o kojima pišem nema neke pretjerane potrebe za postavljanjem pitanja, a oni, pak, nesuživljeni nemaju za postaviti (meni) razumljiva pitanja. Možda si upravo zbog toga ne dopuštam ustručavanje. Sigurno je da neodobravanje ipak postoji u određenim količinama, no to se svodi upravo na pitanje o otvorenosti društva koje, s jedne strane, nikad nije bilo otvorenije, ali također i neslobodnije! Upravo se zbog toga sva ta neodobravanja nikad ne izgovaraju u lice i iskreno.

Kakva je, prema tvome mišljenju, općenita percepcija poezije ovdje?
Opet bih istaknula pojam hiperprodukcije čije su elementarne značajke u posljednje vrijeme deplasirani i nemušto sklepani pjesmuljci o ljubavi, mjesečini, moru itd. Čast izuzecima i toliko o tome!

Da te onda bolje ne ispitujem o kriterijima ili?
Mislim da se od doba antike (a ovo govorim dakako za nas tzv. zapadnjake) pitanje kriterija nije mnogo promijenilo. Oduvijek su kriterije određivali oni na poziciji moći, a ne publika (koja eventualno može snositi odgovornost zbog indolencije i apatije, kao i svaka masa u pejorativnom smislu te riječi). No zakonodavci (povjerenstvo za umjetnost) su ti koji kriterije namjerno (!) snižavaju kako bi se pojedincu onemogućilo da previše razmišlja. Vjerujem ipak u nekakvu budućnost u kojoj će ti zakonodavci povisiti kriterije, koje će publika sasvim sigurno prihvatiti- pitanje je vremena.

Vjeruješ li da i dalje imamo definirane kategorije visokog i niskog u književnosti ili se nešto u međuvremenu promijenilo? Postoji li nekakvo rješenje u tom smislu?
Univerzalno pitanje: siromašni i bogati i pojam visokog i niskog u umjetnosti postojali su otkako je svijeta i vijeka. Ono što mogu reći o današnjem dobu možda će najbolje predstaviti neki od stihova pjesme Progresivan koncept: poezija, barem ona lijepa, već odavno nije postojala/ ležala je pijana zakopana ispod oltara piara, pisara, samoprodaje/ prazni i ambiciozni pokunjeno obaraju poglede prema svodu /ne čitaju originale, prevode prijevode/ i ispadne sasvim dostatno/ možda…

Pridonosi li školski sustav nekritičnome pristupu čitanju i koliko?
Prije svega, nikako za to ne bih okrivila prosvjetu. Ponovno- to je samo diskurs našeg vremena i FB generacije koja razmišlja disperzivno tj. multitaska. Radeći tako pet-šest stvari istovremeno, ne koncentriravši se ni na jednu zapravo, lakše je pročitati na internetu kratak sadržaj školske lektire nego sjesti i pročitati knjigu, što me uopće ne čudi. Lakše je uguglati bilo koji termin, bez poznavanja šireg konteksta,a u tome, mislim, leži najveća opasnost interneta. Mnogo puta sam od mladih, objašnjavajući im nešto, čula isti odgovor: A što će mi da znam sve to kad mogu guglati ono najbitnije? Toliko sam to puta čula da sam već i sama oguglala. Problem je također i u roditeljima koji, čini mi se, ne doživljavaju profesore kao autoritete kao nekad, već potiču svoju djecu da čine što žele (što je u neku ruku dobro), ali im istovremeno poručuju da su oni (djeca) uvijek u pravu, što je uglavnom loše.

Evo jedno prvoloptaško! Koji su autori na tebe posebno utjecali?
Prvoloptaško pitanje? Evo onda i prvoloptaškoga odgovora: od književnika Ranko Marinković, J. P. Kamov, Miroslav Krleža, Marin Držić, F. M. Dostojevski i James Joyce. Pjesnici: Ujević, V. Parun, Tom Durbešić. Zašto baš ti i zbog čega tim redoslijedom, neću odgovoriti jer (tako barem kažu) o ukusima se ne raspravlja! Od filozofa mi je najmilije čitati Schopenhauera, koji se u biti krivo doživljava kao pesimist dok je tek romantični cinik, a to je definitivno terminologija s kojom se ja suživljavam, barem u ovom vremenu.

Kakvo je stanje na hrvatskoj dramskoj sceni? Kad razgovaram s dramskim umjetnicima, često mi kažu: Pusti njega/ nju, to je izgubljena borba! Nužno zatim dometnu: Prodao se/ prodala se. Nedavno mi je jedan tvoj kolega izjavio da smo mi poprilično mediokritetsko društvo na planu dramske umjetnosti. Drugim riječima, ima vrhunskih glumaca koji pristaju raditi na osrednjim projektima jer nekako uvijek presudi taj kruh na stolu. Koliko si ti u tom pogledu (i jesi li uopće) idealist?
Sintagma uhljebiti se je možda bolja od prodati se. Pod tim, dakako, mislim uhljebiti se u određenu kazališnu kuću, umjetničku udrugu i slično. Naravno da umjetnost per se nije na prodaju: prodati se mogu samo sporadični radovi na sporadičnim projektima koji nužno ne moraju imati nikakve veze s umjetnošću. Mediokriteti su oduvijek činili većinu društva, no to ne bi trebalo obeshrabriti manjinu, zar ne? Ipak, ne bih željela generalno kriviti svoje kolege koji su zbog kruha bili prisiljeni ući u neki projekt koji im se nije sviđao mada je, objektivno, i taj pojam kruha te tko što pod njim podrazumijeva vrlo širok.

Kakva su bila tvoja očekivanja po izlasku s Akademije i na što te sve Akademija nije pripremila?
Nije tajna, Akademiju sam upisala bez ikakve veze (ali ne i bezveze), iz prvog pokušaja. Da stvar bude bolja, bila sam jedina studentica na godini. Sasvim će mi sigurno godine provedene na Akademiji ostati u najljepšem sjećanju. Nažalost, nitko me nije upozorio koliko će teško biti nakon toga u smislu nalaženja posla. Ipak, gledajući iz ove sadašnje perspektive i pozitivno, da nije bilo ogorčenja ne bi bilo ni poezije. Znači da ne bi bilo ni Teatra u marginama pa ni ovog intervjua.

Kada bi trebala dati savjet nekoj sasvim mladoj osobi koja se želi baviti pisanjem ili režijom, što bi joj rekla? Što je u tvojem poslu, osim talenta, ključno?
Mladima bih na prvu odgovorila da sam nekompetentna za savjete bilo kakve vrste u ovom vremenu u kojem je najvažnija samoprobitačnost, a koju ja ne posjedujem. Srećom (ili nažalost), još uvijek posjedujem određenu količinu idealizma pa bih im na drugu rekla da su ključni talent, inteligencija i obrazovanje u kombinaciji s radom na sebi i ljubavlju prema onome što radiš.

ROBOVI UMJETNOSTI
(song iz drame Perforacije)

Svakih otprilike stotinu godina, netko pritisne gumbić
i sav nakupljeni urin se ispere,
sva sranja koja smo mi robovi godinama skupljali
i zatim u njima bezuspješno pokušavali isprati mrlje robovlasnika
da bi mogla doći nova.

Pretpostavljam: kućni posao umjetnika je pokušati shvatiti zašto se to uvijek događa,
cijeli taj ciklus ispiranja
i onda još više:
zašto da se nastavlja i čemu da se kreće
i kamo,
gdje je srž?

Možda tek u bacanju bespotrebnog otpada da bi se doprlo
do čega?

U čemu je srž srži?

Komentiraj

Napišite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.