Početna / Jozo / Jozo Nikolić: “Putovanje”

Jozo Nikolić: “Putovanje”

Jozo Nikolić

OBEZGLAVLJENE PRIČE

Putovanje

Nad kolodvorskom zgradom pred kojom se našao, noć je raskrilila crni kišobran. Cijeli grad mu je ličio na zapušteno seosko groblje izbodeno ranjenim križevima. Nije mu bilo jasno kako se i zašto našao u ponoru tmine i tišine. Nije dugo putovao, putovanja su ga činila živčanim, a osjećao je i neki neobjašnjiv oprez i strah. Kroz prljava stakla prozora i vrata prodiralo je nejako žućkasto svjetlo. Otvorio je vrata i ušao u slabo osvijetljenu prostoriju. Pogled mu je kliznuo na sredovječnog prodavača karata. Bio je to sitan čovječuljak, šiljaste glave, potpuno ćelav. Neuredni brkovi prekrili su veći dio izboranog lica. Prodavač je, i ne pitajući ga kamo putuje, pružio kartu kroz maleni prozorčić. Izvadio je pregršt kovanica iz džepa i platio kartu. Pošao je u smjeru čekaonice. Bio je to skučen prostor u kojem su se nalazile samo dvije rasklimane stolice. Na jednoj je sjedila djevojka sitnog, loše našminkanog lica. Činilo se kao da uopće nema očiju. Bile su male i neodređene boje. Kosa joj je bila oštra i kratka, obojana pola crveno, pola zeleno. Potpuno se unijela u pravljenje balona koje je potom izbacivala iz poluotvorenih usta, kroz čiju su se otvor, tanak kao britvica, ipak mogli zamijetiti loše održavani zubi. Nosila je usku, kratku suknjicu. Povremeno ju je navlačila pokušavajući prekriti golotinju mršavih, koštunjavih nogu. Do nje je sjedio mladić čije je lice bilo teško opisati. Bilo je zarobljeno gustom, neurednom bradom. Vidio mu se samo vršak nosa i krupne, prijeteće oči. Bio je odjeven u iznošene, poderane traperice i majicu koja je zaratila s pranjem. Kroz vrhove razgaženih tenisica virili su kvrgavi krumpiri nožnih prstiju. Mladić je slušao preglasnu, samo njemu poznatu glazbu. Činilo se da se mladić i djevojka ne poznaju.Vlak nije dolazio. U njega se počeo uvlačiti strah i tjeskoba. Ubrzo je nestao i prodavač karata. Izašao je na opustjeli peron. Noć je odašiljala zlokobne znakove. Rikala je tišinom kao ulovljena zvijer. Odahnuo je kada je primjetio vlak koji je kloparajući točkovima ulazio u stanicu. Otvorio je vrata vagona, ušao i sjeo na prvo sjedalo do vrata. Nadao se da će mladić i djevojka odabrati neki drugi vagon.

Njegova nada bila je tanka kao slamka. Ušli su i sjeli na sjedala nasuprot njegovom. Vlak je uložio sav svoj napor i drhtavo krenuo. Iz pokvarenog zvučnika odaslana je nesuvisla rečenica. Odlučio je malo odrijemati. Činilo mu se da je kratko i spavao. Kad je otvorio oči, vidio je dvoje isprepletenih tijela. Djevojka, gotovo da se izgubila u mladićevom tijelu, ispuštala je sitne, piskutave glasove. Mladić je disao snažno i ubrzano. Nije moglo biti gore. Tjeskoba se pojačala. Curila mu je od mozga do nožnih prstiju. Zabio je nos u prozorsko staklo i pokušao u glavi stvoriti vizuru noćnog krajolika koju je vlak oplođivao svojom rikom. Iz poderanog zvučnika u uši su mu ulazila imena pridolazećih stanica. Mladić i djevojka su se potpuno primirili. Konačno je do njegovog mozga doplazilo ime zadnje stanice. Bio je to glas upućen vapijućem u pustinji.

Otvorio je vrata vagona i stupio na peron koji je bio prijeteći i sablasno pust. U njega se zabila crna, kolodvorska zgrada iz koje je krenuo. Mladić i djevojka kao da su u zemlju propali. Ušao je u dremljivu čekaonicu. Prodavač karata ga je pogledao ravnodušno, pružio mu kartu. Gnušanjem mu je opržio lice i utamničio ga okrenutim leđima. Mladić i djevojka sjedili su na istim stolicama. Bili su zaokupljeni sobom. Činilo se da se ne poznaju. Sjurio se iz kolodvorske zgrade i ugazio u tamu ispred nje. Noć iz crne torbe nije vadila nikakva obećanja. Zakoračio je u prazninu.

Moglo bi vas zanimati

Ponekad

Izmjene životnih zbivanja plima su i oseka koje navikom odgurujemo iza rubnjaka srca očekujemo da …

Jedan komentar

  1. Lijepa priča kratka ali mi se sviđa !!👍

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *