Početna / Regional / Dvije krajnosti nadahnuća

Dvije krajnosti nadahnuća

Koliko ste puta zastali pred nekim dućanom privučeni ljepotom nekog predmeta? Mogli ste kupiti taj predmet, vi i tisuće vaših sugrađana.
Svjesni ste toga da je predmet lijep, oku ugodan, ali da on nije umjetnina. Djelo je to vještog zanatlije koji je imao neku ideju, nadahnuće, zamisao, ali koji je u trenutku nastanka djela mislio na neke druge stvari; kako će tržište reagirati na njegov proizvod, hoće li zadovoljiti ukus publike, kakve će biti mogućnosti prodaje. On će svoj proizvod u nepromijenjenom obliku plasirati na tržište sve dok ga to tržište bude tražilo.

Za razliku od zanatskog, umjetničko djelo nastaje u trenutku snažne inspiracije, u trenutku razgolićavanja duše i ono je jedno jedino, neponovljivo. Zanemarit ću ostale osobine umjetničkog djela i zadržati se na inspiraciji.
Iz povijesti književnosti možemo saznati način kojim su razni pjesnici stvarali.
Pročitat ćemo da je Kranjčević teško dovršavao svoje pjesme. Jednom rođenu, pjesmu je stalno prekrajao, dopisivao, brisao i izluđivao svoje izdavače. Odnio bi pjesmu izdavaču, a onda drugoga dana trčao zaustaviti tisak, jer je u tekstu želio još nešto promijeniti.

Dobriša Cesarić poštivao je svoju pjesničku riječ. Često bi neko mjesto u pjesmi ostavio praznim dok za njega ne bi našao izraz kojim bi bio zadovoljan. Ponekad bi se to traganje za riječju protegnulo i na nekoliko godina. Promišljao je riječi, a ja ipak ne poznajem ni jednog našeg pjesnika čija poezija djeluje spontanije od njegove.

O nadahnuću Vladimira Vidrića kruži legenda da on svoje pjesme nije niti zapisivao. Recitirao ih je svojim prijateljima u nekoj gostionici, onako kako mu je nadahnuće diktiralo, a oni, njegovi prijatelji, su te pjesme, navodno, zapisivali i kasnije objavili.

Čitajući pjesme s raznih portala možemo zaključiti da postoje autori koji rijetko objavljuju. To su oni koji iznad svega poštuju pjesničku riječ. Sami su sebi najveći kritičari. Misle da pjesmu ne smiju pustiti u svijet, dok ju nisu dotjerali do savršenstva, dok nije ojačala. Njeguju je kao dijete koje još nije prohodalo. Stalno su u traganju za novim mogućnostima jezika.
Postoji i druga krajnost. To su autori koji dnevno napišu nekoliko pjesama. I objave ih istoga dana zahvaljujući današnjim tehničkim mogućnostima.
Dozvoljavam da čovjekom može, kao u groznici ovladati inspiracija kada stvara kao u deliriju, ali onda se dogodi da ga neko vrijeme nema, da nadahnuće nestane. Duša pjesnikova se odmara.
Zabrinjavaju oni autori koji objavljuju godinama, svakog dana nekoliko pjesama, kao da ih proizvode na tvorničkoj traci i to pjesama različite tematike. Iza sebe imaju nekoliko tisuća objavljenih pjesama, što ne mora biti loše, ali kada pročitate te pjesme, podsjete vas na onog zanatliju s početka ovog članka.

Marija Juračić

Foto: Drago Gatolin – Cobra

Moglo bi vas zanimati

Rekla je: Dođi na večeru ( sarma bez mesa, fancuska salata bez jaja…)

Sreo sam je nedavno na ulici. U prolazu mi je rekla da dođem na večeru. …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *