Početna / Lovra / Gordana Majdak: požuda i senzualnost

Gordana Majdak: požuda i senzualnost

Gordana Majdak rođena je 1971. godine u Zagrebu, gdje je odrasla, školovala se, gdje trenutno boravi i radi. Pokreće je velika ljubav prema pisanoj riječi, iako je tek posljednjih desetak godina svoga života posvećena tom tako čudesnom svijetu. Održava ravnotežu između stvarnih događaja i golemog prostranstva vlastite mašte, prikrivene čežnje i želja, u namjeri i pokušaju da nešto stvori.
2013. godine uz potporu Udruge umjetnika “Vjekoslav Majer” iz Zagreba, izdaje svoju prvu samostalnu zbirku lirske proze ”Lauda požudi”.

2016. godine u izdanju nakladnika Redak d.o.o. – webknjižara.hr iz Splita, izdaje svoj prvi roman ”Venerina muholovka.”
Priča ”Zaspala bih crveno” je pobjedničko djelo na 2. književnom natječaju za najbolju kratku priču, čiji je organizator PS–portal, nakon kojeg je tiskana zbirka kratkih priča ”Pričam Svoju Priču”. Pjesme su joj zastupljene u zajedničkim zbirkama Portala Očaravanje: ”Pomaknuti haiku”, ”Lice ljubavi”, ”Umreženi snovi” i u prvom zborniku Udruge umjetnika ”Vjekoslav Majer”, Zagreb. Pohađala je radionice kreativnog pisanja CeKaPe ( radionica romana) i Pronađi se u prozi, u organizaciji Udruge Nova stranica Zagreb. U pripremi je nova knjiga lirske proze, ljubavno erotske tematike, čije se izdavanje očekuje u travnju 2018. godine.
Pronađu li njena djela put do čitatelja, osjeća zahvalnost.

Osvrt na njezinu priču „Zaspala bih crveno“ napisala je profesorica Marija Juračić, a PS–portal ga donosi u cijelosti:

Osvrt na priču Gordane Majdak ”Zaspala bih crveno”

Iz zbirke „Pričam svoju priču“

Priča Gordane Majdak „Zaspala bih crveno“, tiskana u zbirci priča PS Portala „Pričam svoju priču“, počinje kišom. I tjeskobom. Onom koja se doživljava utrobom, od koje se bježi u fantaziju, u iskrivljenost mentalnih slika, kada se realnost želi potrti igrom, okrenuti je naglavačke, kada se želi zaspati crveno, puteno, u odsjaju vatre i crvenog negližea, crvenog sjenila lampe.

“Odjednom se moje tijelo izdiglo iznad postelje i primijetila sam kako lebdim. Bestežinsko stanje dozvoljavalo mi je trodimenzionalno kretanje i smiješila sam se prizoru sebe okrenute naglavačke. Duga, divlja kosa njihala se poput klatna starinskog sata, grudi su mi otežale i smetalo me što nemam gaćice. Osjećaj je izazivao nelagodu jer sam bila suviše dostupna razvratničkom životu.”

Priča se odvija na dvije razine; stvarnoj i maštanoj. San i java se ne izmjenjuju, stapaju se međusobno u cjelinu neke periferije i teškog seoskog blata, gdje još postoje štagljevi i drvene kućice i gdje se onako matoševski sjetno čuje lavež pasa negdje u daljini. Stvarnost se prelijeva u san, a san se, nakon novog erotskog iskustva vraća javi. Raspolovio se intiman svijet na dva dijela…sustižu se realno i irealno.

“Zvukovi su iščezli. Nije se čuo čak niti potmuli lavež pasa negdje u daljini. Tada sam odlučila s tijela sprati sve sate proteklog dana. Bila sam usporena, mirna i opuštena, ali ipak ne u potpunosti jer je moj mozak vodio glavnu riječ.
Ponajviše sam se bavila sama sobom. Ipak, između redova vlastitog htijenja, bombastičnih planova, pojavilo se neočekivano lupanje srca pri pomisli na stranca.”

Buđenje donosi olakšanje, ali misao ostaje zatvorena u fiksaciji na stranca koji intenzivira fizičku želju i koji bi mogao biti trenutni spas od samoće, ispunjenje praznine. Sam čin podavanja opisan je bez uvijanja, ali sa snažnom lirskom notom koja se proteže sadržajem cijele ove lirske proze.

Priča ima samo jedno lice, ženu koja svoju intimu otkriva i istinskim ljubiteljima lijepe riječi i pohotnim očima onih koji u erotskoj priči traže neke vlastite porive. Na emocionalnoj razini tekst ostaje na doživljaju samoće, očajničkog traženja drugog ljudskog bića koje će donijeti bar kap zaborava i osjećaj pripadnosti.
Seksualna scena nije samo goli opis fizičke aktivnosti, ne oslikava se klinički pa ne draška niske ljudske nagone. Požuda je reljefno oblikovana i nudi se osjetilima, ali nakon njezinog zadovoljenja, vraća se isti ogoljeni osjećaj napuštenosti i osamljenosti, spoznaja da je svatko u tom odnosu, gotovo usput, uzeo ono što je tog trenutka želio.

“Dozvolila sam sebi da se sladostrašće razmeće mojim tijelom i gorjela od želje da ga osjetim duboko u sebi. Dodirima mi je pričao sve ono što sam umislila da sam danas vidjela u njegovom pogledu. Ipak, u njemu nije bilo priželjkivanog.”

Priča završava razmišljanjem autorice o odnosu društva prema ženi koja slobodno udovoljava svojim osjetilnim potrebama.

“Ne. Meni je tako očajnički trebao taj tjelesni sraz, to ritmičko udaranje njegovih bedara o moja, ta jedna noć koja ne mijenja ništa. Moralisti bi me spalili na lomači poput jadnica koje su palili u Firenci na onom impozantnom Trgu koji je danas atrakcija mnogobrojnim turistima.
Iako, apsolutno je jasno da nisam čeznula isključivo za tjelesnim. Sve moje misli uporno i silovito su se grupirale u jednu jedinu osjetilnu potrebu: bolno sam željela doživjeti ljubav.”

Marija Juračić, prof.

 

Gordana izvrsno vlada idejom i prijenosom iste na papir. Djela su joj potpuna, snažna, a sama njena pojava zrači izuzetnom energijom koja se osjeti i prenosi na okolinu. Vlada prostorom u kojem se nalazi i nesvjesno privlači, te time zadobiva pažnju. Dobro je kada se djela mogu spojiti s autorom, jer tada na drugačiji način gledamo onoga koji piše i ono što je napisano, a nerijetko želimo pročitati još. Gordanina pojava odgovara njenim pričama i obratno, u prijevodu: one zajedno čine neraskidivu formu jednine.

 

Mario Lovreković – Lovra

Moglo bi vas zanimati

Pogledali smo “Intimus”

Prva snježna subotnja večer ove zime ostati će zapamćena po jednoj doista zanimljivoj i vrhunski …

Jedan komentar

  1. :)))))))))))

    Gordanina pojava odgovara njenim pričama i obratno, u prijevodu: one zajedno čine neraskidivu formu jednine.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *