Subota , siječanj 20 2018
Početna / M. Gašljević / Susret s baštinom koja propada

Susret s baštinom koja propada

Kad ujutro ustaneš, proviriš kroz prozor a ono vani maglusina kroz koju curi kiša, prvi je dojam da bi se ponovno vratio u krevet i prespavao tako sumoran dan. Ispijajući jutarnju kavu i zirkajući prema van listao sam ideje s kojima ću zaskočiti svoje malce kada se probude. Ništa mi nije padalo na pamet jer takav dan te jednostavno primorava ostati u kući.

Krivo. Malci, čim su se probudili, počeli su „rasturati“ što znači da se mora potražiti neka zanimacija van kuće. Doručak uz crtiće i onda Matku sine ideja da bi želio obići one stare vlakiće. Promislim, zašto ne pa prikladno obučeni krenemo u istraživanje. Naravno, sve što smo razgledali moralo je biti popraćeno i adekvatnom pričom.

Na ruševnom zidu u prilazu sisačkoj ložionici odmah poslije polusrušenog segestičinog zida koči se grafit: „Mogli ste a niste htjeli“.

Ovaj me grafit odmah počeo progoniti. U ovom željezničkom okruženju proveo sam mnogo radnih godina. Bilo je tu preko 1200 zaposlenih koji su radili razne teške i manje teške, stručne i manje stručne poslove u nelakim uvjetima s velikom odgovornošću prema putnicima i stvarima koje je njihov sustav prevozio. Danas ih nema niti pedesetak a nema ni „muvinga“ na ovom prostoru, samo oronule i polusrušene radionice, zgradice, nadstrešnice i razni drugi objekti željezničke infrastrukture.

I sam naziv „ložionica“ davno je izgubio smisao. Područje je nazvano po funkciji opskrbe, održavanja i pripreme parnih lokomotiva za operativnu upotrebu. Mnogi su zaboravili, a mnogi ikada nisu uživo niti vidjeli, parnu lokomotivu u vuči. Za mene su bile veličanstvene po svom izgledu i moći koja je izvirala iz izgleda. Njihov je vijek prekinut zauvijek prije četrdesetak godina kada je posljednja lokomotiva povučena iz upotrebe jer ih je pregazio tehnološki i tehnički napredak dolaskom moćnih dizel, dizel-električnih i električnih vučnih vozila.

Za opskrbu i održavanje parnih lokomotiva nužna je bila „ložionica“ kao ova u Sisku koja se je sastojala od nekoliko ključnih sadržaja. Nad spomenutim zidom nalazi se povisoka zgrada koja je služila kao vodotoranj za opskrbu „parnjača“ vodom. Na pročelju zgrade vidljiva je vodomjerna daska koja je pokazivala količinu vode u izdignutom spremniku odakle se je voda slijevala do posebnog postrojenja s kojim se je natakao rezervoar parnjače. Taj dio je uklonjen, ali je ostao „kanal“ koji je služio za „čišćenja vatre“. U njega se, dakle, istresao žar i pepeo iz ložišta lokomotive.

Nešto niže uz kolosijek nalazi se utovarno postrojenje za punjenje tendera ugljenom, a neposredno uz njega „ugljenarska kućica“ u kojoj bi ugljenari gablecovali i rukovali postrojenjem. Okolno drveće govori koliko dugo ugljenari ne rade i nema ugljena koji se je lopatom tovario u male vagonete koji bi se istresali u košaru postrojenja.

Posebno nam je zanimljiva bila okretnica na kojoj smo se malo „provozali“ a služila je za okretanje lokomotiva, ali i za „pospremanje“ na neki od garažnih kolosijeka jer skretnički kolosiječni splet treba puno više prostora. Naravno da smo isprobali i rukovati skretnicama, ali skretnički teg je pružao prejak otpor.

Ostali prostori su radionički raznih namjena. U njima smo zatekli koliko – toliko sačuvanu lokomotivu serije 022 koju smo temeljito razgledali. Naravno da je bilo bezbroj pitanja a osobno se sjećam te lokomotive broja 047 u funkciji „Capraške manevre“ i mnogih dragih ljudi koji su vozili te univerzalne ljepotice.

Za razliku od univerzalnosti serije 022, koja je korištena za manje terete (cca 800 tona), putnički prijevoz i manevarske poslove, razgledali smo i teretnu seriju 033 koja je u lošem i jadnom stanju a nekoliko izbljedjelih natpisa na njemačkom jeziku na njoj upućuje da je nekad davno „glumila“ u partizanskim filmovima (Kapelski kresovi).

Pored ove lokomotive malce je najviše privukla serija 062. „Ćiro“! Uskliknuo je Matko. Nisam ga htio razočarati jer „ćiro“ je bio naziv za seriju 052 koja je vozila između Karlovca i Sisak Capraga preko Gline. Ova lokomotivica služila je najčešće kao manevarska lokomotiva a ova koju smo zatekli ovdje bila je industrijska lokomotiva sisačke Željezare što svjedoči i natpis.

Na žalost velik broj lokomotiva jednostavno je „nestao“, pa tako i neke druge serije a ove što ostaše u lošem su stanju osuđene na propadanje. Osobno mi je jako žao što više nema niti jedan primjerak posebne parne lokomotive koja je opsluživala Rafineriju nafte u Sisku. Navodno je svih 6 primjeraka ove specifične i neobične lokomotive izrezano u staro željezo. Specifičnost ovog stroja je što je bio pogonjen pregrijanom parom koja se je punila u rezervoar lokomotive. Dakle, lokomotiva bez vatre, odnosno bez „lokomobila“ koji i čini lokomotivu.

Ako znamo da je u Sisak željeznica došla davne 1862. godine i nastavila dalje prema Banja Luci 20 godina poslije te bila važno željezničko i prometno čvorište sve donedavno kada je i službeno „izbačena“ iz popisa magistralnih pruga jasno je da bi ova duga i velika povijest trebala imati svoje mjesto i biti očuvana kao industrijska baština na što bi trebali biti ponosni a ujedno i sjetni, u duhu spomenutog grafita, s pitanjem dali je baš sve moralo „utihnuti“.

S nadom da ovih par primjeraka neće ubrzano nestati kao staro željezo pričam ovu priču vama i svojim unucima jer se na radi samo o „starom željezu“ već svaka ova lokomotiva, svaka zgradica i postrojenje, svaka skretnica, graba, okretnica, signal imaju svoju priču u kojoj nije samo „željezo“ već i ljudi i njihove sudbine vezane za isto to „željezo“.

Marjan Gašljević

Moglo bi vas zanimati

Sa valova Yammat FM do kina Kristalna kocka Vedrine – večeras u Sisku “Odgođena revolucija”

Preko radio valova vrlo urbane radio stanice Yammat FM – vijest i priča o dokumentarcu …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *