Početna / Za Tebe / Baciti Sidro u 4 i 20

Baciti Sidro u 4 i 20

Sjedeći u kafiću na Zvijezdi pogled puca na kraj ili početak Mirogojske ceste. Užurbane kolone ljudi ne zastajući čekaju tramvaj, ili nose uzorak mokraće u Zaraznu. Kroz četiri glave koje okupiraju izlog kafića, pomičući se samo da nagnu još jedan tramvaj za Mirogoj, popularni Mirogojček, promatrao sam čovjeka na klupi u parku, još uspuhanog od zadnjeg posjeta obližnjem Konzumu. Što sam ga duže gledao čovjek mi se sve više činio kao jedan od likova iz onih najnejasnijih memorija koje se odnose na period između četrnaeste i dvadesete godine. Skrečući povremeno pogled na otvorene novine koje nitko nije čitao, već ih je u procesu čitanja ostavio i plativši dupli esspreso krenuo u nedefiniranom smjeru, vidio sam naslov u kojemu je stajalo ime Luka. Upravo tako! – pomislio sam, upravo tako se zvao lik iz memorije koji je toliko neodoljivo ličio na čovjeka kojeg sam promatrao.
Luka je nekoliko, možda i više godina sjedio ispred kvartovskog dućana, dućana koji je kroz tih nekoliko ili više godina promjenio nekoliko vlasnika, ali je sve promjene preživio frižider u kutu pokraj blagajne. Povremeno bi Luka nestao pa se opet vratio i time još više obogatio fond kvartovskih priča o njemu i njegovoj „priči”. Često je zamišljeno gledao u polu praznu bocu i mrmljajući vodio obračun sa prošlošću i budučnošću. Pripito bi spomenuo nečiju mater i zaključio kak je on kad je bio mlad znao sve, a sada ne zna ništa.
Jednu večer sam s Malim besciljno šetao kvartom i obilazio sve do sada otkrivene kvartovske atrakcije, mahom sadržane u velebnim betonskim zdanjima koja čekaju renoviranje, kafićima koji su činili aleju prošlosti jer ih je većina trajala nekoliko mjeseci te zatim zauvijek nestala. Parkovi su uvijek bili na svome mjestu. Botanički vrtovi uspomena na prvu čašicu, smotuljak ili šetnju s psom kojega više nema. Ispred dućana sreli smo Luku. Iz džepa jakne izvadio je netaknutu kutiju Walter Wolfa koja je ispala Mirku Jurijašu dok je pijan u Bazi tražio kovanicu koja mu je pala ispod šanka, netom prije nego je i sam pao na mramorni pod.
Ja sam mu je mislil vratit, ali jebiga, vikal je kak časti sve pa mi je savjest bila mirna jer me eto časti cigaretema – kratko je Luka izrekao svoje opravdanje. Prohladni povjetarac je raščistio lišće koje je stajalo na putu do klupice te smo crvenim tepihom bili sprovedeni do Lukine katedre. Oboje smo praktički u isto vrijeme, roditeljski brižno, pitali Luku kaj mu je, jer je očigledno bio, kako Mali kaže zakucan u pod. Ma niš mi nije, sam sam malo, nešto, ma, palo mi je na pamet i tak…Ma uglavnom jučer mi je opet pala na pamet…Ona…ma stalno mi pada na pamet. Ona je u ovom slučaju ona o kojoj je Luka pričao već nekoliko ili više godina, a Jurijaš i Šank su ga zajebavali kako je to još jedna u nizu onih cura koje si upoznao na moru pa ju nitko nije vidio i nakon pete pive traže priznanje da nije ni postojala. Kaj je najbolje ja ni ne tvrdim da smo se upoznali na moru, ja sam ti nju upoznal u Sidru, u 4 i 20 ujutro prije skoro šest godina, bilo je predobro i znal sam da će biti gotovo kad Sidro zatvori, a Zagreb krene u novi radni dan. Lukin pogled više nije bio onako luckast kao kad gleda u kovanice koje će mu omogućiti još jednu pivicu razgovora, već luckasto lud jer je bio na rubu da nam kaže koji je to plan kojim će osvojiti Onu iz Sidra.
A klinci, znate vi zakaj mene zovu Luka- naginjući limenku postavlja pitanje. Mali mu uzvraća navodnom protušalom- Pa zato kaj se zoveš Luka. Neprocjenjiva je situacija u kojoj se njih dvoje gledaju tupasto nakon neuspjele fore i kao da se ništa nije dogodilo nastavljaju tako gdje je završilo prethodno pitanje. Bil ti je jedan lik kaj sam ga znao koji je stalno i stalno pričal o mirnoj luci u koju će on uplovit samo da se riješi poker aparata. I tak je on stalno spominjal tu mirnu luku i jednu večer smo fakat fest popili i velim ja njemu, jebote ta luka više, više puta pričaš o luci čim nekoga upoznaš za šankom nego kaj veliš kak se zoveš. I onda ti je jedan treći lik koji je taman zval rundu prozval mene Luka. Nakon kraće tišine razvukao sam osmjeh potaknut pričom, a Mali je samo zaključio kako mu je malo zima.
Joj, ali ta noć u Sidru, kak je to bilo dobro, onak sreli smo se tam na dnu stepenica sa nasipa i to je bilo to…sam kaj sam glup, nisam napravil put za dalje, jebiga, ona je otišla i ja sam isto prema doma krenul i to ti je bilo to. Lukina priča sve je više i više zvučala kao film koji nema hepi end, ako se takvi uopće danas prodaju rulji. Kasnije sam ti ja doznal i njenu adresu i ful bi onak bilo jebeno da joj pošaljem pismo i smislim neku pjesmu za nju…kaj ne? Kimnuli smo glavom, a on je nastavio.
Ma nije to sam tak, a znate zakaj? Zato kaj sam si obećel da ću u pjesmi spomenuti brodove koji plove Savom kroz Zagreb i zovu se kao ona, a jebiga brodovi ne plove kroz Zagreb…
Otpio je gutljaj pive i zagledao se u daljinu.
Nakon ovoga sretali smo Luku sve rjeđe i rjeđe, dok jednom nismo zaključili da ga više nema ispred dućana. Njegov odlazak jednostavno je pretočen u pitanje koje se postavlja kada ishlape druge teme u jednoj večeri, pa netko postavi pitanje, gdje je Luka. I da, kroz Zagreb i dalje ne plove brodovi, osim kada Sidro pluta zbog topljenja snijega u Sloveniji.

 

Dino Vukušić, Zagreb

Moglo bi vas zanimati

Art Koktel 2: Igor Petrić

Igor Petrić, 1973., Sisak, oženjen, otac troje djece. Do sada mu je objavljeno više od …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *