Početna / Za Tebe / Gospodar misli

Gospodar misli

Udaljeni zvuk poput paljenja motora prenuo me iz dubokog sna. Ležao sam na metalnoj konstrukciji čudnovate, staromodne prostorije. Miris lijekova u zraku, jauci iz susjednih soba, prljavi zidovi, zvonjava telefona podsjećali su na zdravstvenu ustanovu.
Uspravio sam se u sjedećem položaju pokušavajući sabrati misli. Zadnje čega se prisjećam je krv koja mi je obilato tekla iz nosa, iako u toj pojavi nije bilo ničeg strašnog. Nakon rupe u sjećanju, stvarnost me spojila s ovim zidovima, čekajući da spoznam gdje se nalazim i tko me ovdje doveo.
Kako bih savladao početnu napetost, odlučio sam izaći iz sobe, ali vrata se nisu dala otvoriti. U panici i očaju pokucah tri puta na vrata. Nakon duže stanke vrata su se otvorila sama od sebe, kao da sam pogodio njihovu tajnu lozinku ili pokrenuo nevidljivi mehanizam za otključavanje.
Suprotno od moje sobe koja je bila stara i prljava, u izvanjskom prostoru zidovi su bili zapanjujuće čisti i moderni. Primijetio sam da je zidni sat imao tri kazaljke, s time da je brojčanik brojao od jedan do trinaest i to u obrnutom smjeru, što me je malo začudilo. Osim toga, s lijeve ruke falio mi je ručni sat koji mi je bio oduzet zbog neobjašnjivih razloga.
Pomislio sam da mi se sve ovo događa zbog učinka nekog jakog sredstva za spavanje kojeg su mi dali, ali uštipnuvši se za ruku shvatio sam da se realnost ne mijenja. Na zidu je stajala slika mrtve prirode potpisana mojim potpisom. Možda ju je nacrtao neki moj imenjak ili predak, ali pitao sam se zbog čega je krivotvorio moj potpis na svome radu.
Iako su zidovi bili kameni, posve normalni, hodnik mi je izgledao beskrajno dugačak. Ukoliko je to uopće bio hodnik. Ambijent oko mene podrhtavao je kao da sam se nalazio u nekom prijevoznom sredstvu poput vlaka ili autobusa.
Prozori u vanjski svijet bili su nejednoliko raspoređeni. Otprilike na svakih nekoliko vrata dolazio bi nasuprot po jedan prozor. Pokušao sam odrediti svoju trenutnu lokaciju. Kroz prvi prozor ugledao sam čudan prizor u parku. Dijete koje se igralo u parku podsjetilo me na mene. Zapravo, to sam zaista bio ja prije nekih tridesetak godina. Ista roba, iste riječi koje sam izgovarao, isti pokreti, isti životni prizor.
Drugi prozor bacao je pogled na groblje na kojem smo se nekad okupljali kao tinejdžeri i s kojeg smo zastrašivali ljude u noći. Ubrzo sam shvatio da je svaki prozor skrivao drugu priču, a bilo ih je beskonačno mnogo, kao da je cijeli moj život podijeljen u milijune prozora, milijune priča, beskonačno mnogo mogućnosti.
Pokušao sam na neki način spojiti priče iz dvaju ili više različitih prozora kako bih dobio neku drugačiju, univerzalnu priču, ali multiverzum mi očito nije dopuštao tu mogućnost.
Međutim, ono što je bilo sigurno, ova zgrada je zaista bila u obliku bolnice, i to zadarske bolnice, ali u nekoj drugačijoj verziji od originalne koju sam ja poznavao.
Sve se odvijalo kao u nekom naučno fantastičnom filmu. Činjenica je da sam se probudio u jednom od svjetova koji je vodio u mnoštvo drugih paralelnih svjetova. Problem je bio u tome što nisam znao izlaz iz ove neugodne i nepodobne situacije.
Pošto nisam imao ni sat ni kompas, posve sam izgubio osjećaj o vremenu i prostoru. Možda je vrijeme na ovome mjestu teklo višestruko brže. Pitao sam se što će se dogoditi ako se ikada budem vratio u svoju originalnu dimenziju i hoće li tamo još uvijek biti isti ljudi koje poznajem.
Kao zadnja nada preostala su mi zatvorena vrata od ostalih soba unutar ovoga mjesta jer sam u daljini jasno čuo krikove ljudi i njihov razgovor. Kada stupim s njima u kontakt lakše ću doći do racionalnog objašnjenja za sve ovo što mi se događa.
U prvoj sobi pokraj moje sobe nije bilo ljudi, ali odmah sam spazio da je u njoj bio veliki dio moga pokućstva. Na stolu je stajalo oproštajno pismo od moje bivše žene prije nego što me je napustila. Povikao sam u nadi da će mi ona odgovoriti, ali odvratili su mi jekom samo prazni zidovi.
Telefon na stolu bio je polomljen i prekinutih žica, ali je na neki način ipak obavljao svoju funkciju. Nazvao sam smjesta brojeve od najbližih članova obitelji i prijatelja, ali mi se nitko od njih nije javljao. Možda su se svi skupa dogovorili da se poigraju sa mnom jer sam ponekad bio preokupiran pisanjem svojih pjesama, kratkih priča i romana te sam ih potpuno zanemario.
Nakon neuspjelog pokušaja u prvoj sobi, u drugoj sam zatekao bolničarku koja se skrbila o trojici mojih prijatelja koji su bili pod gipsom i zavojima u bolničkom krevetu. Nitko od njih nije reagirao kada sam ušao u prostoriju, a kada sam ih pokušao dotaknuti nestali su kao da nisu nikad niti postojali. Kao u nekom svijetu duhova.
U trećoj sobi dočekao me doktor. Rekao mi je da sjednem i da saslušam što mi ima reći jer je dobio zadatak da mi detaljno objasni što mi se točno dogodilo. Bio je to Gospodar misli. Na moje odobrenje stavio mi je preko glave neku specijalnu kacigu kako bismo mogli bolje i tečnije komunicirati. Na tisuće svjetova proletjelo je u trenutku mojim umom, a tada sam zaspao lagan kao pero.
Probudio sam se na cesti pored slupanoga automobila, u polu-svjesnom stanju, uz zvukove hitne pomoći. Moji prijatelji su još uvijek bili u autu, u gorem stanju od mene, ali bilo je veoma izgledno da će se izvući. Od umora i iscrpljenosti opet sam padao u san pitajući se koji će me svijet ovoga puta dočekati. Nadao sam se da će napokon doći kraj svih ovih zemaljskih patnji.

 

Ivan Gaćina, Zadar

Moglo bi vas zanimati

Art Koktel 2: Igor Petrić

Igor Petrić, 1973., Sisak, oženjen, otac troje djece. Do sada mu je objavljeno više od …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *