Početna / Za Tebe / Highway to hell

Highway to hell

Ispred butika na Awenue Mallu zaustavlja se dugački crni BMW. Otvaraju se vozačeva vrata. Malašan lik čičkave plave kosice izlazi. Otvara uz naklon poštovanja stražnja vrata. Izlazi gospodin. Visoki, markantan crnokosi lik. U crnom odijelu. Ulazi u butik.
– Dobar dan!
– Dobar dan! Izvolite? Kako vam možemo pomoći?
– Trebam odijelo!
– Kakvo gospodine? Mislim… za koju prigodu?
– Najbolje!
– Imamo raznih.
– Kažem vam – najbolje!
– Armanny, Wersache… ?
– Najbolje! Najskuplje!
– Sva su vam odijela kod nas najbolja. Najskuplja. Zato pitam – koja vrsta odijela? Koja prigoda?
– Dobro kad već inzistirate – imam vrlo vrlo vrlo važan sastanak.
– Privatne ili poslovne prirode?
– Oboje. Sve! All inclusive!
– Aha, mora da je u pitanju neka poslovna partnerica koju želite oboriti s nogu!?
– Ako je On zapravo Ona, a mi sve ovo vrijeme krivo mislili – onda da!
– Uff, sad ste mi zagolicali maštu. Oprostite, ali ne mogu obuzdat znatiželju – tko vi? Ljudi iz vaše tvrtke je li?
– Rekao sam ‘mi’. I vi draga gospođice spadate pod ‘mi’. Ako vjerujete…
– Sad ste me zbunili…
– Zbunjeni smo mi svi u najmanju ruku već 2017. godina. U principu i puno duže. U principu od kad nas je. Ali ja sam u prilici da sve vrlo skoro saznam i to iz prve ruke. Njegove ili njezine – e sad ste mi dali mislit!
– 2017. Godina kažete?! Ma ne mislite valjda…?! Ma dajte! Vi ste ovdje došli sa mnom zbijati šale.
– Ni najmanje. Molim vas požurite. Vrijeme ističe. Avion mi polijeće točno u podne. A sad je… Gospode Bože – pet do podne!
– Ili Gospođo Božice hahahaha
– Kako god! Nemam više vremena ni za smijeh ni za priču s vama. I tako sam previše dragocjenog vremena protratio u ovom ispraznom ćaskanju, a trebao sam već bit na aerodromu. Brzo! Odijelo!
– Brzo onda! Kakvo točno? Kroj? Boja?
– Kroj je nebitan skroz. Boja – bijela. Obavezno bijela!
– Evo ga!
– Koliko?
– 5 tisuća dolara.
– Evo 10! I zadržite kusur!
– Zbogom! Ili s Boginjom! Hahahaha Koji luđak! 5 tisućica tipa?! Jack pot! Hahahaha daj mi Bože, Boginjo svaki dan ovakvih bogatih luđaka! Ju-huuu!

Malašan lik čičkave plave kosice uz naklon otvara stražnja vrata crnog BMW-a. Visoki, markantan crnokosi lik sa crnim saketom u kojem je bijelo odijelo ulazi. Zatvaraju se vrata, stražnja, pa prednja. Auto juri…
………………………………………….
Aerodrom. Jurnjava. Minut do podne.
U bijelom odijelu (stigao se presvući u autu) preznojen sav ulijeće u avion pred samo zatvaranje vrata. Uspuhanog stjuardesa ga provodi do najboljeg mjesta u biznis klasi. Dva sjedala.
– Evo gospodine tu su vaša mjesta. Vaš suputnik ili suputnica nije s vama?
– Dolazi.
– Kako mislite dolazi? Gotovo je, polijećemo.
– Ništa vi ne brinite! Donesite nam molit ću vas dvije čaše najboljeg šampanjca i kavijar.
– Kako želite gospodine!

………………………………………………
Uspuhanost se pretvorila uz mirno disanje. Opušten u bijelom Armany odijelu ispija šampanjac i čeka…
Ispio je čašu. Stjuardesa mu donosi još jednu. Pogledava na prazno sjedalo do sebe, netaknutu čašu šampanjca svog suputnika ili suputnice kojega još nema. Pogledava sat. Lagano se komeša.
Ispija treću čašu šampanjca. Komešanje. Nervoza. Osvrće se po avionu.
– Nema razloga za zabrinutost. Dolazi. Rekao je. Ili rekla…
………………………………………
Avion se počinje tresti. Trešnja postaje sve jača.
Stjuardesa se na parlafonu obraća putnicima:
‘Dragi putnici, imamo određene tehničke poteškoće, stoga molimo vas da ne ustajete sa svojih sjedala i da ostanete vezani sigurnosnim pojasom. Nema razloga za brigu – naš pilot rješava problem i sigurno ćete sigurno stići na odredište!’
……………………………………………………
Trešnja postaje sve jača i jača. Padaju kuferi, razbija se posuđe. I stjuardesa je pala. Jedan joj putnik pruža ruku da ustane. Djeca plaču. Napola ispijena četvrta čaša šampanjca i ona puna padaju na pod. Lom stakla.
Stjuardesa se na parlafonu obraća putnicima:
‘Dragi putnici, molimo vas da ostanete na svojim sjedalima vezani sigurnosnim pojasevima. Nema razloga za paniku. Pilot će zasigurno riješiti kvar. Ispričavamo se zbog neugodnosti i molimo za strpljenje.’
……………………………………………………………..
Avion pada. Putnici vrište. Napadi panike. Urlici. Odvezivanje pojaseva.
Stjuardesa se obraća putnicima na parlafonu:
‘Dragi putnici, na žalost naš pilot nije uspio riješiti kvar. Ovo su naše posljednje minute života. Pomolite se svome Bogu.’
Markantan čovjek u bijelom udjelu juri prema stjuardesi koja kleči pognute glave i sklopljenih ruku. Grabi parlafon
– ‘On ili ona dolazi! Nisu zadnje minute. Ovo su prve minute naših novih života!’
– Ne kleči tu, daj mi popis putnika! – dere se na stjuardesu i poteže je za ruku za ustane.
– Pustite me! Pustiteee! Bože moj u ruke svoje primi život moj…
– Diži se! Popis putnika gdje je?
Ugleda ga u stjuardesinom špagu. Grabi ga i prelazi brzinom pada aviona.
– Bog? Nema! Gospodin Bog? Nema! Jahve? Nema! Božica? Ništa??? Alah? Indra? Amaterasu? Zeus? Nitko??? Ništa??? Laž!!! Prevara!!! Eli, Eli zašto si me ostavio?
Stjuardesa koja kleči i moli podno njegovih nogu izgovara:
‘Nisi dostojan da izgovaraš te riječi! Ja sam znala, i sad se kajem svom dušom i srcem, znala sam… Da sam ušla u krivi avion. Shvaćaš? Ni sad ne shvaćaš? This was the road – flight to hell!’

 

Ivana Mijić Vulinović, Dubrovnik

Moglo bi vas zanimati

Art Koktel 3: Rikard Dimić

Kada smo Rikarda zatražili da nam se predstavi, učinio je to vrlo skromno. Obično je …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *