Početna / Jozo / Jozo Nikolić: “Birati bolest i vrijeme smrti”

Jozo Nikolić: “Birati bolest i vrijeme smrti”

Jozo Nikolić

OBEZGLAVLJENE PRIČE

Birati bolest i vrijeme smrti


Nebo je bilo ogromna bačva kojoj su otkazale slavine. Bujica biblijskih razmjera bušila je grad koji je sve više ličio na raspadnuti leš. Osakaćena četverokatnica bila je ovijena vodenom plahtom. Na njezinom trulom ulazu bio je zalijepljen papir nepravilnog oblika. Obavijest na njemu bila je nečitljiva, ugušena krupnim kapima kiše. Ljudi su, iza kišom zamućenih prozora, s čuđenjem i strahom gledali oštru svađu neba i zemlje. U predvečerje se nevrijeme počelo smirivati. Tek tu i tamo poneka bi munja proparala nebo, a u daljini se čuo topot kopita pobješnjele grmljavine.

Sutradan se grad probudio kao musavo, uplakano dijete koje je nemarna majka zaboravila umiti. Ljudi su se počeli okupljati pred prljavim ulazom zgrade i bojažljivo, zrikavo zagledati u mokar i zgužvan oglas. Neka slova kiša je pojela, ali se mogla iščitati poruka: “Mogu vam pomoći da sami odaberete svoju bolest i ubrzati njezino napredovanje; 3. KAT; stan 3”.

Cijeli dan su ljudi dolazili i odlazili. Bučno su razglabali, lamatali rukama, iskrivljivali vratove u smjeru oglasa. Nitko nije imao odlučnosti i hrabrosti popeti se na treći kat. Nekoliko dana pred zgradom nije bilo nikoga. Potom je nekolicina, poput uplašenih poljskih miševa, ušla u zgradu, pokucala na vrata i stan ih je usisao.

Po gradu se isplela mreža svakojakih priča čije su niti činili radoznalost i strah. Oni koji su posjetili čudnog oglašivača pričali su da je starac u dubokim godinama koji je poodavno dobio pozivnicu za umiranje. Unatoč starosti bio je oštar i čvrst; krupnim koracima prelazio je s jednog kraja dnevne sobe na drugi. Posjetitelje je probadao sitnim, mišjim očima. Pitao ih je koju bolest žele odabrati i davao im bočice čudnog oblika u kojima se ljuljuškala čudotvorna tekućina. Upozorio ih je da ne smiju ići svome liječniku jer će ih stići njegova kletva i kazna. Oni koji žele bolest ubrzati, moraju ponovno doći. Svi koji su posjetili starca razboljeli su se. Neki su, unatoč upozorenju i zloslutnoj kazni, otišli svome liječniku koji im je potvrdio bolest koju su odabrali.

Redovi pred trulom zgradom bili su sve duži. Nekima je to bio ulaz u raj, drugima predvorje pakla. U sivoj koloni pojavljivao se i policijski inspektor. Njuškao je okolo, postavljao čudna i nerazumljiva pitanja, pravio bilješke. Neki su ljudi došli ponovno. Starac ih je primao pojedinačno. Njegov oštar, živčan, svadljiv glas bušio je zidove.

Ljudi su počeli umirati. Čak i oni koji su ga posjetili samo jednom. Grad je opkolila zloslutna šutnja. Redovi pred zgradom su se prorjeđivali, a potom potpuno zamrli. Nedugo potom policija je provalila u starčev stan. Našli su ga na golom podu dnevne sobe. Oko njega je bio vijenac praznih bočica. Ličio je na ogromnu trulu krušku: mršavi, napuhani trbuh i nijemi zbor kostiju.

Moglo bi vas zanimati

TO MOŽE SAMO… LJUBAV

…MARKaCo… DANI nisu zvijezde padalice Ni noći na domaku ruke i…dodiru oka.., a ako i …

Jedan komentar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *