Početna / Jozo / Jozo Nikolić “Glazbenici”

Jozo Nikolić “Glazbenici”

Jozo Nikolić

OBEZGLAVLJENE PRIČE

Glazbenici

U rana prijepodneva, kada je sunce otšivalo posljednu zakrpu na nebeskoj plahti, u mutne sutone boje prezrele šljive, njegovu zgradu je plavila čudesna glazba. Dolazila je iz nepoznatog izvorišta i plodila dio po dio trošne, uzdrmane četverokatnice. Probijala je pregradne zidove i zemljovid zgrade pretvarala u improviziranu glazbenu dvoranu. Živio je sam, umotan u crnu priču majčine smrti. Stan mu je bio sitan, uzak, poput rodinog kljuna. Zidovi su još čuvali mirise nedavne smrti. Bio je vrstan stolar i radio je u stolarskoj radionici, nedaleko od njegove zgrade. O umjetnosti je znao malo, gotovo ništa. Nepoznata glazba je nekim stanarima milovala uši i dušu, smirivala ih, možda ih činila boljim ljudima. Za njega je bila prava muka. Umjetnike je smatrao slabićima, mekušcima, bjeguncima iz stvarnog života, prodavačima magle. Umjetnost nikada ne će dosegnuti ono što je stvorio Vrhovni tvorac. Dijelovi namještaja koje je izrađivao, stolovi, stolice, ormari, bili su stvarni, korisni, upotrebljivi. O tome su svjedočili njegovi žuljeviti dlanovi, znoj koji je bušio njegovo tijelo. Načuo je da u zgradi žive tri glazbenika: flautist, violinist, pijanist. Pričalo se da su čudaci, da imaju kasnonoćne sastanke, da je vrijeme u kojem stanare časte svojim glazbenim darovima dio njihove pobune, da je sve smišljen pakleni plan, zavjera, klopka, nečastan posao, dogovor sa Sotonom, nešto mutno, nedokučivo, neshvatljivo.

Mato Kovačević Eskaviljo, “Violinist”

Vraćajući se svakodnevno kući, prolazio je kroz suncem pregrijan gradski park. U to vrijeme klupe su bile prazne, park je otežalo disao, poput plućnog bolesnika. U vrijeme tih nepodnošljivih vrućina kada je grad ličio na opustošeno požarište, glazbenici su se počeli sastajati u parku. Zaposjeli bi trošnu, bezbojnu klupu, kao hodočasnici koji blagoslivljaju sunčeve iskre koje posvećuju ogoljelo drveće. Bili su tu kada se on vraćao s posla, umoran i bezvoljan. Želio je proći nezapaženo, gledao bi na drugu stranu, predajući se sprženoj golotinji parka. Nije dugo trebalo da ga zazovu da im se pridruži. Zbili su se na klupi kao streljivo u okviru automatske puške. Nastavili su pričati i potpuno ga izgubili iz vida. Osjećao se kao stranac u divljoj, egzotičnoj zemlji. To o čemu su pričali bilo mu je potpuno nerazumljivo. Tek tu i tamo mozak bi mu zasjekla riječ čije značenje mu je bilo poznato. Razabirao je stanke između rečenica, snižene i povišene intonacije, motrio je govor njihovih lica, pokrete ruku. Sve je bilo uzaludno. Izgubio se u govoru. Rekao im je da mora poći. Ošinuli su ga ljutitim, mrzovoljnim pogledima. U snu su ga progonili, sve dublje uvlačili u nerazumljivu i opasnu priču, počeo se bojati riječi. U poštanskom sandučiću, koji je dotad zjapio prazan kao torba prosjaka, pronašao je pozivnicu za koncert koji će se održati u kinodvorani. Nije otišao. Imao je puno narudžbi, a počeo je izrađivati i namještaj za svoju dnevnu sobu. Prolazak kroz park postao je hod kroz krugove pakla. Glazbenici su ga ignorirali, gledali su kroz njega, preglasno i žučljivo raspredali su svoje priče. Nije to potrajalo. Pozvali su ga da sjedne, da se malo odmori. Na njihovim licima iščitao je nadolazak prijeteće oluje. Počeli su prostačiti, pljuvali su psovke koje do tada nije čuo, vrijeđali ga i omalovažavali. Bojao se da će nasrnuti na njega. Kao što oluja bijesni i naglo i neočekivano prestane, tako su i oni utihnuli, a potom nastavili razgovor kao da se ništa nije dogodilo. Odabrao je drugi put na posao i s posla. Prestala je i čudesna glazba koja je dojila njihovu zgradu. Prekrila ju je zloglasna tišina gusta kao prekuhano mlijeko. Raspitivao se u zgradi o tajanstvenim glazbenicima. Susjedi su ga čudno pogledavali, u očima nekih vidio je porugu i zluradost, neki su isijavali slabo prikriveni strah. Umirovljeni profesor fizike rekao mu je da u zgradi živi pola stoljeća i da u njoj nikada nisu živjeli nikakvi glazbenici. Zgrada je godinama bila gluha starica koja neće čuti ni dolazak vlastite smrti.

Moglo bi vas zanimati

Art Koktel 2: Livija Reškovac

Livija Reškovac (1977.), diplomirala je dvopredmetni studij Filozofije i Hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *