Početna / Jozo / Jozo Nikolić “Knjižničar”

Jozo Nikolić “Knjižničar”

Jozo Nikolić

OBEZGLAVLJENE PRIČE

Knjižničar

Grad u kojem je živio smatrao je najdosadnijim kutkom na kugli zemaljskoj. Bio je poput zavežljaja kojega je stranac ostavio na putu u podivljaloj šumi. Bio je uvjeren da su oni koji su ga gradili gadno pogriješili i da se kasnije ništa nije dalo popraviti. I ono što je priroda stvorila bilo je, nekim mutnim, čudnim potezom bačeno daleko od njegovih pokrajnjih ulica.

Bila su, ipak, dva mjesta koja su to trulo gradsko truplo izvlačila iz potpune bezličnosti: crkva i knjižnica.

Crkva je bila mjesto žučnog i neprekidnog dijaloga s Bogom koji se poigrao s njegovim gradom, a u knjižnici su bili posloženi drugačiji svjetovi u koje se sklanjao od crvotočine svakodnevice. U crkvu je odlazio samo nedjeljom, u knjižnicu svakodnevno. I kad nije posuđivao knjige, rado je boravio u njoj, udišući sitnu prašinu s njezinih polutrulih, starih polica.

Kada se ugasio stari knjižničar, neki nepoznat glas u njemu govorio je da će se štošta promijeniti. Na njegovo mjesto došao je suhonjav, sušičav mladić, s uskim, koštunjavim licem koje su zajašile naočale s debelim, ružnim okvirima. Po gradu se prostrla priča o tome da je pametan, načitan i odmjeren.

Pošao je posuditi knjige i upoznati novog knjižničara. Ušavši u odjel za posudbu, vidio je iza radnog stola debele naočale i tanak pramen kose. Sve ostalo je bilo skriveno iza stola. Na stolu je ležalo nekoliko uredno složenih knjiga. Izvadio je popis knjiga koje je želio posuditi. Ugledavši ga, mladić je ustao, uljudno ga pozdravio i odmah počeo pričati o knjigama koje je izdvojio i stavio na stol. Riječi su potekle kao nasilna bujica, klupčale se u iscrpne analize na koje je mladić namatao citate iz eseja uglednih kritičara. Sve je to potrajalo i on se počeo nervozno vrpoljiti. Pružio je mladiću popis knjiga koje je želio posuditi.

Njega to nije zbunilo niti zaustavilo. Iz usta mu je još silnije sukljao brzovez riječi, nezaustavljiv i opasan. Mladić je nastavio govoriti o dvije knjige koje toplo preporučuje, koje treba pročitati svatko tko drži do sebe i tko želi, čitajući samo najbolje, izoštriti svoj čitateljski i estetski ukus.

To što je mladić govorio bilo je mudro i odmjereno, njegovi argumenti bili su čvrsti i uvjerljivi. Ipak, sve je to na njega ostavilo mučan dojam, osjećaj ljute nelagode. Istrgnuo mu je knjige iz ruku i žurno izašao na ulicu. Bio je kao pokisla kokoš koja je vapila nejake zrake sunca.

Svoj sljedeći odlazak u knjižnicu dugo i pomno je pripremao. Razradio je čvrstu obrambenu strategiju, bio je vojnik koji odlazi na nepoznato ratište. Želio je posuditi knjige koje sam odabere, nadao se da neće popustiti, da se neće dati nagovoriti.

Knjižničar je, prigodom njegovog drugog dolaska, imao drugačiji izbor. Svoj dugi govor podebljao je vlastitim kritičkim opaskama. Na stolu su ležali ispisani odabrani ulomci iz književih kritika. Mladić mu je ponudio da sjedne u čitaonici i da ih pomno pročita.

Oštro je odmjerio mladića od glave do pete i grubo i zajedljivo mu odbrusio da se “divi” njegovoj marljivosti i poznavanju književnosti, ali da bi, ipak, posudio knjige koje bi sam odabrao.

Iza debelih stakala mladićevih naočala sijevale su sitne očice koje su isijavale bijes i zlovolju. Pljuvao mu je u lice stvrdnute ispljuvke riječi, rečenica, tvrdnji i argumenata. I njega je, poput oštrih bodlji, proparala ljutnja.

Priznao je sam sebi da knjige nikada nije doživljavao na takav način, da njegova razmišljanja nisu nikada išla tako duboko u pojedine slojeve književnog djela. Knjige nije posudio, bjesomučno je izjurio iz knjižnice.

Knjige više nije posuđivao, niti kupovao.

U crkvu je nastavio odlaziti jer mu je godila Božja šutnja.

Moglo bi vas zanimati

Art Koktel 2: Igor Petrić

Igor Petrić, 1973., Sisak, oženjen, otac troje djece. Do sada mu je objavljeno više od …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *