Početna / Jozo / Jozo Nikolić “O mrtvima sve najbolje”

Jozo Nikolić “O mrtvima sve najbolje”

Jozo Nikolić

OBEZGLAVLJENE PRIČE

O mrtvima sve najbolje

Vlak je već duboko ugazio u nepreglednu slavonsku ravnicu i plovio je kloparanjem teških kotača. Parna lokomotiva puhala je gust stup dima koji se zabadao u prozirno nebo. Požutjela polja ličila su na ogromne bakrene tepsije koje su isijavale nesnošljivu vrućinu. Kuće kraj kojih su prolazili bile su kao bijele,krupne kvočke koje su strpljivo i umorno sjedile na tamnosmeđim gnijezdima.

Ušli su na istoj postaji, još na sjeveru i sjeli u isti odjeljak prašnog vagona. Bili su umorni, mučaljivi, s nekom posebnom vrstom brige i patnje koja im se usjekla u lica. Iako je bila sredina ljeta, bili su odjeveni u odjela klasičnoga kroja, bijele, do savršenstva izglačane košulje i strogo svezane kravate. Znoj im je curio s lica, a na košuljama su zaplesale ružne mrlje.

U takvim danima umor i mrzovolju još više pojačava monotonija krajolika koji je ličio na loše oslikano slikarsko platno. Tišina, suha kao barut, prosipala se po prljavom podu vagona.

Ne zna se tko je prvi potegao klupko dijaloga, a nije to ni važno.

“Kada vas u ovakvim danima poklopi nevolja, ona ne postaje teža, ali je uporna i dosadna kao buha u prljavoj kosi. Jučer mi je umrla žena. Nismo razvedeni, ali već dugo ne živimo zajedno. Bila je vrijedna i čista, ali hodajuća nevolja i za mene i za sebe.

Ubijala me je njezina šutnja. Sve za što me je optuživala mogao sam iščitati samo iz njezinih očiju i zgrčena lica. Nije to bila žena koja zna i može usrećiti muškarca. Što je njezina šutnja duže trajala, srdžba u očima bila dublja, a bijes joj lice pretvarao u ružnu masku, to sam je više mrzio. A onda sam sve ostavio i otišao.”

Primite moju iskrenu sućut! Obojici nam je potrebna. Jučer je umrla i moja sestra.

Bila je krhka, nježna i plemenita. Imala je dušu golubice. Njezin muž je bio sirov, bahat i nasilan čovjek. Kada nije grijao postelje tuđih žena, grlio je šank zapuštene birtije. Dolazeći pijan kući, vrijeđao je je i omalovažavao. Nekoliko puta ju je i fizički zlostavljao. A onda je, na kraju, bez riječi objašnjenja otišao i nikada se više nije javio. To ju je i ubilo.”

Izašli su na istoj postaji i prašnjavim se putem uputili u selo. Vrućina je poput smole kapala s neba. Zaustavili su se pred istom kućom.

“Ovdje sam živio sa svojom pokojnom ženom.”

“Čekajte! U ovoj kući je živjela i moja pokojna sestra!”

Riječi drugoga bile su olovna kugla osude, umotana u tanku opnu sućuti.

Moglo bi vas zanimati

Art Koktel 3: Rikard Dimić

Kada smo Rikarda zatražili da nam se predstavi, učinio je to vrlo skromno. Obično je …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *