Početna / Jozo / Jozo Nikolić “Osmijeh”

Jozo Nikolić “Osmijeh”

Jozo Nikolić

OBEZGLAVLJENE PRIČE

Osmijeh

U gradu u kojem je živio, ljudi su se rijetko smijali. I kada su to činili, bili su to limunasti, kiseli osmijesi, zlobni i podrugljivi. Nije puno razbijao glavu uzrocima, a još manje posljedicama. U grad bi ponekad zalutali stranci i njihov smijeh, hrapav kao napuklo crkveno zvono, parao bi uši domaćih stanovnika. Gledali su strance začuđeno, sumnjičavo, kao strano tijelo zabodeno u utrobu grada. U tjednim lokalnim novinama izlazili su praznoslovni članci nepoznatog psihologa koje nitko nije čitao. Gradska vlast organizirala je simpozij na kojemu su govorili ugledni psiholozi i sociolozi. Došlo je nekoliko umirovljenika i dokonih žena.

Naplativši dnevnice, miljenici znanosti, siti i pijani, vratili su se u Glavni grad. I vlast je bila zadovoljna jer se u gradu nešto događalo.

I on se gotovo nikada nije smijao. Radio je u maloj gradskoj tvrtci. Na posao nikada nije kasnio, odlazio bi odmah po isteku radnog vremena. Sat mu nije trebao: sve je teklo zadanim tokom, svaka promjena narušila bi ritam i ljudi i grada. Ljude s kojima je radio slabo je poznavao, nekima ni ime nije znao. Razgovarali su samo o poslu i samo onoliko koliko je to bilo nužno. S ocem, koji se poslije ženine smrti potpuno pogubio, izmijenio bi nekoliko šupljih riječi, a potom bi se svaki uvaljao u gusto tijesto dragovoljno odabrane samoće.

Vraćajući se jednoga lijenoga popodneva kući, sjeo je na crvima izjedenu klupu u gradskom parku. Grad je bio pust i ličio je na prevrnut čamac s ostacima ribljih iznutrica. Kraj zapuštenog, presahlog vrela, stajala je mlada, njegovana žena s plavokosim dječakom. Dječak je u rukama držao novog, plišanog medu. Lice mu je bilo poliveno širokim, vedrim osmijehom. Slabašno, krhko tijelo podrhtavalo je od nakupljene radosti. Čudnim, ljudskom oku nevidljivim žilicama, radost je plavila i ženu. Lice joj je bilo velika šarena kugla radosti i topline, ruke je pružala dječaku i gradu, lagane i opuštene. Gledao je s nevjericom. Pred njim se rušila ustaljena geometrija grada. Pucale su posljednje, tanane niti koje su ga povezivale s ljudima i gradom. Pretvorio se u stranca, nezamijećenog i nepotrebnog. Ustao je i žurnim, nervoznim pokretima otplazio u prvu ulicu. Nije bio siguran želi li se vratiti kući ili nestati u sivilu praznih ulica .

Moglo bi vas zanimati

Art Koktel 2: Livija Reškovac

Livija Reškovac (1977.), diplomirala je dvopredmetni studij Filozofije i Hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *