Početna / Jozo / Jozo Nikolić “Slikar”
Mato Kovačević Eskaviljo: "Atelier"

Jozo Nikolić “Slikar”

Jozo Nikolić

OBEZGLAVLJENE PRIČE

Slikar

Svaka zgrada, ulica, grad imaju ljude koji se svojom vanjštinom ili neobičnim načinom življenja izdvajaju, bodu oči i privlače pozornost ostalih. Živio je u neuglednoj trokatnici, u mrkoj zabačenoj ulici. Njegova pojava uvijek je bila na rubu incidenta. I zimi i ljeti nosio je dugački, isprani kaput koji je plesao oko njegovog koščatog, mršavog tijela kao poderano šatorsko platno. Bio je odbačen eksponat poslije lokalnog natjecanja moljaca. Na glavi je imao šešir široka oboda, s povelikim rupama kroz koje su curili tanki pramenovi prljave, sijede kose. Na izboranom licu dominirao je podugačak, kvrgav nos.

Odrasli su ga izbjegavali, uveseljavao je razuzdanu dječurliju. Neki su uspjeli provući pogled kroz njegova odškrinuta vrata, kao karticu kroz otvor bankomata. Pričali su da mu je stan zatrpan slikarskim platnima, razmazanim bojama, neumivenim kistovima.

Slike je nerado pokazivao, odbijao je pozive na kolektivne izložbe i likovne kolonije. Jedne kasne jeseni, kada je sitna, gusta kišica plodila grad, stanari zgrade su ustuknuli pred slikama naslonjenim na njihova ulazna vrata. Slike su ubrzo poplavile cijeli grad. Ljudi su začuđeno gledali slike s kojih su ih gledala izdužena lica, neprirodno tanke noge, otvoren mozak. Bile su tu i slike nedorađenih, gotovo kaotičnih krajolika.

Neki su ih objesili u svojim dnevnim i spavaćim sobama. Bilo je više onih koji su smatrali da se radi o nečem mutnom, nedefiniranom, o podmukloj zavjeri neobičnog slikara. Grad je ličio na vlak koji je iskočio sa tračnica i stenjao uplašeno i muklo. Počele su pristizati prijave gradskim vlastima. Gradsko vijeće je održalo izvanrednu sjednicu i odlučilo pokupiti sve slike posijane po gradu, privremeno ih smjestiti u skladište Crvenog križa, a kasnije odlučiti što i kamo s njima.

Slikar je otputovao i grad se ugodno ugnijezdio u bezličnosti i monotoniji. Nekoliko godina kasnije, u Gradskom muzeju, postavljena je izložba nepoznatog slikara. Grad je bio na nogama. Izložbeni prostor bio je prepun. Svi su željeli vidjeti i biti viđeni, dodati još jedan djelić u svoje autobiografije. Muškarci u svečanim odijelima i gospođe u jednoličnim, strogim kostimima zujali su od slike do slike. Nije bilo važno što su im potpuno strani bili svjetovi koji su isijavali sa žuto obojanih zidova. Neki su se smatrali znalcima umjetnosti, ponešto su i komentirali, rasipali tuđe misli, rečenice istrgnute iz članaka uglednih likovnih kritičara. Kustos muzeja nije namjerno izostavio ime autora. Nitko nije znao njegovo ime. On je bio samo slikar.

Bile su to slike čovjeka koji je, samo nakratko, uzburkao njihov život, koji je nezapaženo ili previše zapaženo živio s njima, a potom nestao.

Moglo bi vas zanimati

Jedina

Nisam istočila svu čežnju u bunare za stvaranje zbilje. Kradomice ih čuvam ne bi li …

Jedan komentar

  1. Sjajna priča o mentalitetu. Tako biva kada društvo podliježe kvazi autoritetu i snobovštini!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *