Početna / Jozo / JOZO NIKOLIĆ “SUMNJA”

JOZO NIKOLIĆ “SUMNJA”

Jozo Nikolić

OBEZGLAVLJENE PRIČE

Sumnja

Deset godina živio je sa ženom koja je vodila bjesomučnu bitku sa svojim tijelom. Htjela ga je preoblikovati u neprivlačnu, ružnu tvorevinu kostiju i kože. Pomesti s njega sve lijepo, primamljivo i zavodljivo. Svoje tijelo je ćutjela kao bogat, raskošan izlog u koji se zabadaju oči nepoznatih, pohotnih, razvratnih muškaraca. Boljelo ju je kada su drsko, nametljivo, bezobzirno napajali bolesne poglede njezinim uskim strukom, širokim bedrima i jedrim, čvrstim grudima. Prožimao ju je osjećaj zbunjenosti, nelagode i pritajenog straha. Bila je tiha, povučena, nerazgovorljiva. Nije razumjela žene koje su se dičile svojom ljepotom. Prezirala ih je.

Promjena je stigla kao bljesak oštra mača. Postala je prenaglašeno pričljiva, razdragana, oči su joj isijavale dugo zapretenu radost i samozadovoljstvo.

Primijetio je da satima sjedi pred zrcalom i pomno promatra, sa zagonetnim smiješkom, svaki djelić svoga tijela, sve ono što je do tada skrivala. Počela se slobodnije odijevati nastojeći istaknuti ono na njoj najljepše, najbujnije, najuočljivije

U njega se uvukao ljigav crv sumnje. Bio je gotovo siguran da ga vara. Počeo ju je uhoditi, prisluškivao je tihe, prigušene razgovore susjeda, napravio je popis svih muškaraca u zgradi, počeo se raspitivati o njihovim brakovima. Odmah je prekrižio upadljivo zgodne i muževne muškarce o kojima su se u zgradi pregrijavale priče o nevjeri, ljubavnicama, raskalašnom životu.

Nešto duboko u njemu govorilo je da se ona ne bi spetljala s takvim muškarcima. Bila je oprezna i odmjerena i sigurno je našla nekog nenametljivog, tihog, povučenog muškarca. Njezina nevjera s takvim muškarcem bila bi mu manje mučna i bolna. Takva mogućnost mu je punila dušu nekim bolesnim, sumnjivim zadovoljstvom. Smatrao je da bi takvim ljubavnim izletom ona sebe kaznila, da je to početak kraja njezine ljepote, da će mu se vratiti slomljena, skršena, pokunjena, uništena.

Ipak, sumnja i nenadzirana ljubomora potisnuli su sve druge osjećaje. Najviše je sumnjao u mršavog, sredovječnog udovca koji je tavorio u prizemlju njihove zgrade. Ženu je opkoljavao smišljenim i opasnim pitanjima. Pričao joj je o spletkama i podvalama koje su susjedi pleli oko ubogog, izgubljenog udovca. Nije ga ispuštao iz vida, pratio je svaki njegov ulazak i izlazak iz zgrade. Susjedima je otključao svoje sumnje, uživao je u njihovim sitnim pogledima. Nije primijećivao zluradost i podsmiješljivost zabodene u njegova leđa.

Jednoga oznojenog jutra, pred zgradom, namjerno preglasno, optužio je zbunjenog, uplašenog udovca da mu je zaveo ženu. Došlo je do ozbiljne tuče i udovac je završio u bolnici.

Ubrzo ga je ostavila žena.

Nekoliko mjeseci kasnije, u gradskom hotelu, vidio ju je sa zgodnim naočitim muškarcem, puno mlađim od nje. Osjetio je bliskost koja je vladala među njima. Nije bio ljubomoran. Obuzela ga je čudna ravnodušnost, nije osjećao bol.

Glava mu je bila prazna kao ljuska razbijenog jajeta. Pojela ga je praznina. Vratio se u zgradu koja mu se rugala prozorima i balkonskim vratima.

Moglo bi vas zanimati

Art Koktel 2: Igor Petrić

Igor Petrić, 1973., Sisak, oženjen, otac troje djece. Do sada mu je objavljeno više od …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *