Početna / Lovra / Krila

Krila

Sukobljen sa svjetlom zaljubio sam se u tamu. Bilo bi uzaludno nabrajati razloge, dovoljno je samo pogledati svijet oko sebe i sve proklete koji su ga odgojili. Tmina mi je iskrenija od čovječanstva, privržena kao majka djetetu. Potopila me iluzija u koju sam zakoračio, crna voda u kojoj sam namjerio očistiti svoju dušu, utopija. Bješe mi topla. Uspavala me je, razasula mi tijelo kao da nikada u cijelosti postojao nisam.

Raskomadan, pronašao sam se u okruglom stjenovitom zdanju, u tamnoj kupelji, mirnom udisaju snova bez smiraja. Ljepota kružnice, satkana od tamnih kamenih zidova, širokih blatnih spojeva, osvajala je promjer od nekih, barem, pedeset metrica. Krasile su je zidine visine, usudio bih se reći, i do sedam prosječnih ljudskih tijela. Širinu kamenih konačnica nisam usvojio.
Voda je bila sve što sam ispravno zapažao, gotovo do grla, tjerala je moja usta da ju kušaju. Oživjela bi svaki put kada bi ušla u moje ždrijelo. Polagano bi me gušila iznutra, ali opet bila bi dovoljno ugodna kako ju ne bih povratio.
Uživao sam, ipak, jer napustio sam svijet. Bio sam siguran u sebe, nag, slobodan, usamljen, nesputan. Zaključio sam kako ću i umrijeti u toj vodi, samostalno odlučivši dospjeti u nju, pozivajući se u ispravnost tame.

Levitirao sam kratko, tijelo predao blagim strujanjima zraka. Ljepotu koju tada osjetih najednom mi ubiše strane kretnje u daljini.

Zidovi! Kamenje je negdje popustilo i čuo sam ulazak drugih bića. Udarali su po površini tamne vode i nisu se izražavali poput mene. Režali su kao psi, poneki se i davili, pa iznova pronalazili put ka površini.
Strah. Ništa drugo nisam osjećao. Strah od ponovnog susreta s ljudima. Onima koji su divlji. Onima koji nisu čovječni.
Plivali su prema meni, osvajali tamni bazen koji sam tako snažno zavolio i osjetio sam konačnu prijetnju. Grizli su jedni druge, urlali, grebli se međusobno dugim potrošenim noktima, poput zvijeri koje treba nahraniti jedino smrću.
Strah. I samo strah. Ne zbog toga što će se moje truplo boriti s njihovim, već strah što će mi ubiti mir. Slobodno postojanje, za koje sam dao i previše – samoga sebe.
Zvijeri su nadirale, slamale mirnu površinu naglo zaražene vode, kada se netko spustio na rub kamenog zdanja.

Kako je gamad prilazila, tako je moja radoznalost rasla; puzala je po površini mrtve tekućine, krećući se poput zmije koja upravo mijenja kožu i staru ostavlja iza sebe. Približio sam se jednom od zidova i prije nego sam pogledao u smjeru kretnji osjetio sam težak teret na leđima, toliko težak da mi nije dopustio isplivati. Borio sam se s okolinom, morao sam pogledati; gledao sam i nisam razumio. Nisam znao razumjeti.

Stajala je iznad mene i promatrala me. Ostala bića je zanemarivala. Pružila mi je ruku znajući da ću ju prihvatiti, što sam i učinio, gledajući i dalje u njezine zelene oči, sitne brzake čistog ljekovitog izvora. Dok me je podizala prema sebi, spašavala me, nisam mogao skrenuti pogled s te zelene hipnoze. Tek kada je trepnula, uspio sam se pribrati. Nosila je moje tijelo kao kroz dah, upijao sam joj snijegom obojane grudi, usne krvavih šara, plavu kosu koja je predugo snivala na njenim stopalima, mojim dlanovima. Odumirali smo od svijesti sve dok se nije naglo zaustavila i pokazala se u cijelosti.

Ne znam da li je bio oblak, ili izmaglica, ali stajali smo na čvrstom tlu nepoznate mi mekoće. Umirala mi je duša, osjećao sam i prepustio sam se mrtvilu. Ona se smiješila, rađala je sreću svakog trenutka iznova, pa širila svoje ruke pokazujući mi nešto iznad sebe. Pratio sam kretnje njezinog savršenstva, uočio sam nagost njezinih bedara, snagu čitave veličine njenog postojanja. Nije pokazivala nelagodu, već je dokazivala tu moju toliko željenu slobodu, stoga se moje tijelo samo od sebe pridružilo njenom, te činilo jedan čudan ples spokoja. Htio sam biti prisniji s njom, jasniji, ali ubrzo mi je pokazala što ona točno jest. Nisam se nadao, čak sam pomislio kako se to jednostavna ljubav ukazuje, međutim ona je ustala, prekrasna, pa samo slegnula ramenima. Učinila je to još jednom. Zatim se stresla, a iz nje su se rodila ogromna, bijela, zamršena krila. Protresla ih je neviđenom snagom, pa jedno krilo približila usnama krvavih šara. Potom je kristalnim zubima uhvatila jedno pero, a izraz njenog lica dao je naslutiti kako je na nešto pomislila. Drugo nije niti morala učiniti.

Odletjela je naglo i dalje mi pokazujući svoje savršenstvo i mirnoću, zadivljujući moje prosto biće.

Pronašao sam se na čudnoj bijeloj površini. Sanjario sam, budio se iz sna kojega se nisam mogao jasno prisjetiti. Propadao sam snažno, jer morio me je osjećaj zaljubljenosti u anđela. Kao da nisam smio voljeti to biće. Razmislio sam, zbog čega mi iznutrice toliko pate, zašto se toliko slamaju u nervozi, a onda… iz kose mi ispadne jedno posebno, i dalje sjajno, maleno bijelo perce. Lice mi se zategnulo u osmijeh, ipak je nešto ostavila za mene…

A zatim, nešto se ponovno pomaknulo. Zidovi. Zvijeri. Strah…

Mario Lovreković – Lovra

Foto: Drago Gatolin – Cobra

Moglo bi vas zanimati

Izložba Diane Karas “Ukroćeno staklo” u pivnici Veliki Tolk

Pivnica Veliki Tolk na Opatovini se polako promiče u središte kulturnih događanja u Zagrebu. Našim …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *