Početna / Za Tebe / Monika Bončina “Hladni nessovi ili Kako grad postaje gradom”

Monika Bončina “Hladni nessovi ili Kako grad postaje gradom”

Hladni nessovi ili Kako grad postaje gradom

Razmicala se je ona klasična „pustinjska“ svjetlost negdje između pola četiri i pola pet desetoga jutra u ovom mjesecu. Povlačila se iz svakog kutka i polagano nestajala isparavajući u današnju ljetnu vrućinu. Kako obično biva uslijed insomnijske noći, nakon deset i nešto više pokušaja da se oči stope s ostatkom tijela i stvore nekakvu imaginaciju koju nazivamo snom, ona odustane i privije nimalo sanjiv pogled prozorskom staklu. Iznervirano podigne kosu u visoku neurednu pundžu i odluči zaboraviti uopće još jedanput pokušati sklopiti oči.

Dok je mjesečev oblik pomalo gubio naznake obrisnih linija i kada su zvijezde gotovo u potpunosti isprane novim akvarelom, kontrastno nešto svjetlijim od prijašnjeg, tišinu je parao jedino zvuk otvaranja prozora. Minuli cvrčci, minule pripeke, ali nekako – stalan miris svježe pokošene trave, svežnja ubrane metvice u vazi, u sobi i nekako, miris neba(?). Izostavljajući melodiju bez zvuka i ritma i radeći samo na onoj olfaktivnoj, još jedna se je noć pobrinula održati ju u potpunosti budnom. Pustila je, stoga, da joj pogled odluta negdje između pokoje zvijezde na nebu…

Završetkom još jedne školske godine, kada u klupama ostaju samo oni čije molitve Bog baš i nije uslišao do kraja, započinje novi oblik vremenske dimenzije. Ni treći, ni peti. Ni jučerašnji, ni proljetni. Započinje onaj period kada imamo vremena raditi sve, a ne raditi ništa i za to ne osjećati nikakav oblik krivice ni najmanje. S pomisli kako više nije potrebno nositi bakin džemper u torbi za slučaj ako zahladi navečer, postajemo svjesni nešto bitnije činjenice – vremena koje ostavlja najviše prostora za igradnju novih uspomena, buđenja starih i obnavljanja istih.

Vrteći filmsku traku uspomena bez previše boje i gotovo nimalo zvukova u glavi, kada je bilo dovoljno samo pomirisati zrak da ju ponovno opije i odvede u tu drugu dimenziju. Dimenziju ljeta. Iako je bilo i više nego rano, poželjela je sada zdjelu rebrastog čipsa od paprike i čašu hladne cedevite.

Terase lokalnih sezonskih kafića sada su bile pune, na gotovo svakom stolu ispijao se hladni Irish, deci mineralne i ostale vrste hladnih nessova. Nerijetko kakav koktel ili nešto malo siromašnije. Započinje razdoblje kada se u njenom gradu može vidjeti više od četiri živa čovjeka na inače praznim cestama petrinjskog asfalta. Onog koji sada žeđa za pokojom kapi kiše, koju u ovo vrijeme gotovo svatko mrzi i nitko ne želi vidjeti.

Razmišljala je koliko se grad kao grad u principu promijeni za samo jednu sezonu, jedno godišnje doba koje ne bude samo doba u nizu. Koliko je više mladih na inače polupraznim cestama, koji jedva uspiju odabrati jedan od četiri kafića koja im se nude, jer jedino ondje svira koliko-toliko dobra glazba, dok u nekima ne svira uopće. I kada im se iz sezone u sezonu zabranjuju okupljanja na jedinim mjestima koja im to pružaju. Nekako, sve biva jasnije – grad više nije toliko uspavan i ne može mu baš svake večeri čuti disanje.

Mislima je odmotavala filmsku traku prisjećajući se bilo kojeg ljetnog dana koji joj je sada uspijevao pasti na pamet. Ljetni hitovi priglupih pjesmica koje svi mrze, ali idalje slušaju jer su svepristuni, ove godine su smiješni ali – koliko glupi bili – znače nešto. Ne postoji osoba koja kada čuje određenu pjesmu ne osjeti nešto što ona predstavlja, ili nešto što si sami njome predstavimo. Ove godine će uši ispunjavati neki drugi taktovi i neki bolji ritmovi…

Playliste se mijenjaju, kao i postave terasa, društva, mladi, mjesta okupljanja. Svake godine ponetko novi postane inventar lokalnog kafića. U gradu u principu ne postoji ništa novo, niti se išta novo za nas organizira. Nove su jedino uspomene koje si stvorimo. Sami. Izlasci, koncerti grupa koje su već i same zaboravile tko su i što su…

Šetnje nasipom čijih 40tak i nešto više (ili manje) klupa svjedoči najljepšim i najgorim poljupcima. Svaka lipa i bagrem, negdje u svojim pučima zabilježi poneki osmjeh i poneki uzdah. Asfalt staza uz rijeku koji je pregazio svaki petrinjski par. I tok te iste rijeke koja pamti svaku uspomenu nastalu uz nju.

Odmotavajući tu vrpcu i zadržavajući se na ponekim trenutcima koji ju sačinjavaju, smiješeći se sama sebi, razmišljala je kako sve oživi u ovom dijelu godine. Koliko zapravo nije istina da se proljećem sve budi i kako ljudi bivaju sretniji. Kako njen mali grad postane gradom jedino ljeti. Jedino sada.

Kada se i posljednja sunčeva zraka napokon uspjela lijeno protegnuti i kada je pustinjska svjetlost u potpunosti nestala, ona se odlijepi od prozorske daske. Smota u sebi filmsku traku svojih uspomena, zatvori prozor i sklizne na krevet. Svjesna činjenice kako ima još puno mjesta na toj vrpci s oduševljenjem odahne. I biva sretna.

Monika Bončina

Moglo bi vas zanimati

Art Koktel 2: Livija Reškovac

Livija Reškovac (1977.), diplomirala je dvopredmetni studij Filozofije i Hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *