Namreškalo se more

0
Cesta se kao dugačak jezik
nepoznate životinje
odmotava pod kotačima
zastave vijore
umotane jutrom
Ona se smiješi
sa zgrade u daljini
Plastična je kao i sve
Grad živi polako
Ustaje iz postelje
Svatko piše o onome
što vidi
i što osjeća
Misli su mi daleko
tamo negdje
gdje rekao si
da namreškalo se more
Čudno je živjeti
na različitim mjestima
u tuđim mislima i srcima
A opet
postoji čarolija
u cesti
zastavama
Njoj
moru
i tvome jutru u kome se
danas utapa i moje
Slobodanka Boba Vuić

Komentiraj

Napišite komentar!
Ovdje unesite svoje ime