Početna / Za Tebe / Poruka

Poruka

U početku bijaše riječ. Sve je od riječi postalo i opstalo. Riječi znaju uskrsnuti niotkud, dignuti kamen prošlosti i …
Tko bi se sjetio što se sve dogodilo između niza riječi izgovorenih na kolodvoru moga grada (između nas) prije nego su se ljudi prvi put spustili na mjesec, prije videa, kompjutera mobitela, prije ove djece koja me zovu mama i baka i današnjeg jutra? Što je sve ispunilo interval vremena od osjećaja svemoći do bola u kostima, koji već najtočnije nagovještavaju jugo i buru? Tko bi izlistao sve slike koje su hvatale sretne i nesretne trenutke? Što je sve zamračeno u spremniku prošlosti i koja je to sila koja razmakne pukotinu sjećanja baš onda kada je to potrebno? I poželjno.
Vjerujem u anđele, poglavito kad moju poveću, prečesto osamljenički praznu kuću, ispuni tišina, pa si mašta, koja me nikad ne napušta, da oduška. Čuje se tada neobjašnjivo pucketanje, povlačenje, micanje, udaranje. Netko bi rekao da to stara kuća „radi“.
Meni je ljepše i prihvatljivije vjerovanje da me to netko nevidljiv čuva, pazi, usmjerava.
Rijetko se služim mobitelom, još rjeđe šaljem poruke. Izgleda mi to kao bezosjećajni odmak od stvarnosti. Ponekad ipak pristigne poneka poruka u vidu obavijesti, čestitke s par kurtoaznih riječi. Stigne li koja neobična, ja joj ispletem krila i dam moć anđela. Ili sudbine.
Jedna takva stigla je ove Nove godine. Cijeli grozd riječi zanosnih poput zrelih bobica muškata… Bliještile su poput niza reflektora usmjerenih u dubinu očiju, razlijevale se poput vodopada i prijetile mom miru. Odmah se uskomešala moja besprijekorna samoobrana. Od ranije sam imala razrađenu svoju metodu koja je reagirala na sve što je remetilo moj stav
odgovornosti i samozatajnosti. Bile su to online škare kojima sam jednostavno iz vidnog polja izrezala sve nepoćudno. Odmah sam ih aktivirala, ali nisu rezale. Poruka je izmicala poput čudesne jegulje, vraćala se na ekran bez ekrana i odjednom je njome bilo ispisano cijelo plavo nebo i to u duginim bojama. Žmirila sam, zatvarala oči, ali ona se jednostavno zalijetala poput anakonde na pistu moje mladosti i uspjela prodrmati sve bunkere srca. Od tamo si iskočio ti, u stavu mirno, u vojničkoj odori, kakvog sam te zadnji put vidjela baš ispred arene.
Ugasila sam zvukove mobitela, pospremila ga u džep pregače, kuhala i kuhala, dodavala svakakve mirodije, a mobitel se poput nestašne ptičice migoljio, ledio već upola usahle vene, izazivao Božićem očišćenu dušu na grijeh, ocjenjivao moju ustrajnost. Odupirala sam se poput one moje stare masline na vjetrometini, kojoj bura i otuđi koju granu, ali joj duboko korijenje ne može uzdrmati. Izazov je ipak bio jači od mene. Još sam jednom stisnula „primljene poruke“ i osjetila dodir gotovo dječjeg dlana na mom poput jabuke crvenom obrazu, spektar boje i okusa nevinog prvog poljupca i ushita prve ljubavi. Zadihala sam se pored uskipjelog lonca, baš kao da trčim maraton i čeprkala po prostoru mudrosti zapečaćenom mojim godinama. Uletjela sam u sobu i mobitel pospremila u najdublji pretinac kojeg sam ugledala kao da je kontaminiran najmanje nuklearnim otpadom. Podsvjesno sam trljala ruke sprejem za tvrdokorne mrlje, bjelilom, mirisnim sapunom, svime što sam našla na polici.
Svaki tektonski poremećaj ima svoje vrijeme trajanja. Kad se otrijeznilo moje srce, stavila sam ga opet na staro mjesto, ali još uvijek odmičem pogled od njega. I da mi je za milijun kuna, ja ne bih mogla ponoviti ni jednu riječ, preslikati ni jednu bobicu s onog zrelog
muškatnog grozda kojim su bliještile riječi dobrih želja.
Nisam te vidjela cijelu vječnost, ali čula sam o teškim stvarima koje su zasjenile film tvoga života. Pripisujem anđelima, koji su me odgurnuvši od tebe sačuvali od tog užasa, ali ostao si mi negdje u porama kao sudbina koja je skrenula s puta…A ja sam te, i ne sluteći, čekala sve ovo vrijeme kao prepoznatljivi kod, kao miomiris, kao natočeno opojno vino kojeg nismo ispili.
Igram se poput djeteta. Izbrisala sam poruku i ispisala tisuće stihova od kojih gradim kule, tvrđave u kojima te sakrivam, hranim ljubavlju. Oko tebe vojnička čizma gasi sjene stvarnosti, ali ja uvijek uspijevam u kutku upaliti svjetlo.
Nekad sam negdje pročitala da vrijeme zapravo ne ide, ono stoji, a idemo mi sve dok se ne sudarimo s zidom i stanemo, pa stojimo dok netko ne sruši zid ispred nas i makne kamen koji nam je popriječio put. Danas mi je to prihvatljivo. Sve mi je moguće i prihvatljivo.
Upravo mi se čini da osjećam anđele koji se igraju sa mnom, posuđuju mi krila. To se ti, moja mladosti, poigravaš sa mnom s dna ladice, jer zapravo i ovako shvaćeno vrijeme koje stoji, ne može se vratiti natrag. Može samo na tren, kroz pukotinu sjećanja, proviriti i zaslijepiti nas bljeskom raja. To nije grijeh. Taj dašak maestrala u sura jedra, zapravo je aspirin koji razrijedi vrijeme i dozvoli da se radost razigra.
Dođe mi da si za slijedeću Novu godinu zaželim samo jednu želju, još jednu blještavu poruku u obliku zrelog grozda muškata i šetnju od Korza, preko Obale, uz Bulevar sve do Lungo mare. Držeći se za (staračkim pjegama okićene) ruke, udisali bi more podno osvjetljenih Divova Uljanika i na tren bili nevina djeca s nadom u očima.

 

Živka Kancijanić, Vodnjan

Moglo bi vas zanimati

Art Koktel 2: Livija Reškovac

Livija Reškovac (1977.), diplomirala je dvopredmetni studij Filozofije i Hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *