Početna / Za Tebe / Pronađeni raj

Pronađeni raj

Nisam imao pojma što je ljubav u to vrijeme. Nemam doduše ni sad, ali to je jedna sasvim druga priča… Nisam znao ni kako se zovem, a takav podatak ionako nije bitan za ljubav, kao ni za pobjedu u reality show-u. Važno je da se nekome dopadneš, i to je cijela istina.
Najlakše bilo je zaljubiti se: to čovjek uvijek može, u obližnju curu, glumicu, prodavačicu u butiku, pjevačicu…u nedostatku boljeg izbora, vjerujem da se čovjek može napaliti i na obližnje stablo…tako je to kad hormoni rade 100 kilometara na sat, ili čak 300 metara u sekundi. Drugim riječima, zaljubljenost je jako brza pojava.
Moj je život prilično zamršen…odnosno, takav je postao otkad sam na drugi način upoznao Irenu. Išli smo u isti razred, i to 6 godina, i o njoj nikad nisam ozbiljno razmišljao. Naime, bila je jedna od onih štreberica, koje mi drastično idu na živce. Uvijek je među prvima dizala ruku, poput bjeloglavog supa, željela se nastavnicima nametnuti svojom pričljivošću, i euforičnim poletom. I to joj je u značajnoj mjeri uspijevalo. Bla-bla-bla. Katastrofa, sa stanovišta svakog “normalnog” muškarca, imao on 5 ili 50 godina. Ukratko, nije mi bila baš previše simpatična, čak naprotiv.
Mada sam bio vrlo dobar ili odličan učenik, očajnički sam izbjegavao mogućnost da mi se pripiše epitet “ulizice”, što jednom muškarcu i ne smije biti primjereno. Naši su se razgovori završavali vrlo brzo, i ograničavali su se na dijaloge tipa:
– Bok. Što je bilo jučer na matematici ? (Povremeno sam uredno markirao matematiku, mada u stvari volim taj predmet, jer je dovoljno konkretan. Ali “in” je bilo markirati matematiku, pa sam se ponašao kao po formuli “mali Mujo…”)
– Ništa posebno. Nejednadžbe s dvije nepoznanice.
– Mogu li prepisati iz tvoje bilježnice ?
– Možeš, ali mi ju ujutro obavezno vrati.
– Nema problema.
Ujutro bih joj, dakako, uredno vratio bilježnicu, jer nisam želio imati problema, ulaziti u dodatna objašnjavanja koja bi potrajala. Uostalom, Djevica sam (jasno, samo u horoskopu), pa mi to nije padalo tako teško.
Irena mi nije bila osobito interesantna. Imala je, kažu, i nekog dečka, Dalmatinca iz Vodica, koji se zvao Šime. Vidio sam ga par puta. Nije bio ništa posebno. Nije bio ni jak, ni naročito lijep, a nije bio ni visok, a pamet je ionako u srednjim školama iznimno opasna osobina, posebno za one koji ju ne znaju dobro prikriti. Taj Šime išao je u školu u Dubravi, na drugom kraju grada. Kažu da nije igrao ni nogomet (meni ovaj podatak jasno ukazuje na činjenicu da je taj Šime “antimuškarac”; muškarac, po definiciji, mora igrati nogomet, makar jako loše). Da situacija bude još gora, taj Šime je imao stalnu djevojku, iz njegove škole, tako da mu je Irena bila onako “usput.” Međutim, kako to obično biva, Ireni je stalno pričao kako sutra kani prekinuti s Marinom, ali je ne bi želio povrijediti…već dugo vremena su zajedno, pa bi bilo glupo sada raskinuti, jer bi Marina strašno patila. Ali dočekat ću povoljnu priliku…
Samo, te “povoljne” prilike za raskid već osam mjeseci nema, pa je jadna Irena kao rezervni vratar s brojem “12”, koji čeka svoju priliku. Srećom, Zagreb je dovoljno velik grad za tajne ljubavi.
Ta mi je situacija prilično išla na živce, mada me se službeno nije osobno ticala. Međutim, počeo sam zamjećivati da sve više razmišljam o Ireni, što mi je dosta poremetilo koncepciju… Isprva je to bilo sažaljenje, a potom čak i nekakva simpatija… Da, simpatija prema “mučenicima,” ili prema budalama, kako se već uzme… A nije ona bila ni tako loša… Dosta je dobro izgledala, jest bila pomalo dosadnjikava štreberica, ali nije bila ni toliko glupa kao što je to u prvi mah izgledalo. Nisam želio igrati ulogu utješitelja, ne znam kako se to radi… Znam slušati, ali ne i stvari za koje nema nekog razumnog opravdanja, kao što je “biti druga violina,” pa onda to i racionalizirati na petsto načina. Mislim, možda je i zgodno nekad biti druga violina, ali samo onda kad i sam imaš cijeli orkestar… (Sve bolje razumijem one u filharmonijama, što sam odrasliji.)
Mrzim komunikacije koje navodno vode zbližavanju. Vidim da prolaze kojekakve gluposti, štoviše jako dobro prolaze oni koji uopće glupost ne trebaju posebno glumiti. S druge strane, ne smije se ni pod razno biti prirodan, u ovoj našoj dobi, a sve to treba zvučati jako prirodno i spontano. Zato sam domislio strategiju koju sam kasnije nazvao „mozak na ispašu“… nisam razmišljao baš ništa, nego sam ispalio prvo što mi je palo na pamet. Kao da ni ne znam za Šimu, za Vodice, rezervne vratare, sutra i štreberaj, a sve u stilu “Milijunaša”:
– Znaš li što znači Kilimanjaro, na lokalnom jeziku tamošnjih stanovnika ?
– Nemam pojma – reče mi ona. Znaš li ti, kad si tako pametan u načitan ?
– Ne znam ni ja, a nije znao ni Tarik Filipović, koji je pojam televizijskog sveznanja. Ali Tarik je rekao da je to Široki Brijeg. – mudro zamijetih.
– Kad On kaže da je tako, logično je… Svaki narod ima svoj Široki Brijeg.
Budući da se naš razgovor zahuktao, prijeđoh na sljedeću temu::
– Znaš li koliko nogu zapravo ima stonoga ?
– Ne znam točno, ali stotinu sigurno nema – odgovori mi ona.
– Šesnaest – rekoh samouvjereno, mada uopće nisam bio siguran. – Možda bi bilo dobro da to pitanje razmotrimo iza nastave, u kinu. Igra “Armageddon”, s Bruceom Willisom – rekoh opet.
– Mislim da tema baš nije direktno vezana uz stonogu – primijeti ona.

Ali je pristala. Takve su žene. Uvijek se ponašaju obrnuto od očekivanja, što ponekad i nije tako loše. Muškarci su s Marsa, a žene s Venere. Uzgred, na oba navedena planeta nema života.
Možda upravo iz navedenih razloga, sve je išlo glatko i pozitivno, upravo suprotno nego na državnoj razini, gdje dijagram napretka najčešće pokazuje onaj poznati trend „ravno do dna.“ Kod nas dvoje, stvari su se odvijale kao na filmu (dakako ne “Armageddon”, jer tamo glavni junak umire, spašavajući čovječanstvo)… Kao u onom starinskom romantičnom filmu, mislim, ali se ne mogu sjetiti nekog konkretnog osim “Grada anđela,” koji opet i nije star. Ali tamo opet umire glavna junakinja…
Dakle, Šime je ubrzo zaboravljen, i nisam trebao (puno) slušati o njemu. Koga je briga za lanjski snijeg, proliveno mlijeko i slične pluskvamperfekt pojave. Mada ne znam koliko će naša ljubav potrajati, nadam se da će dovoljno dugo. Ako nekad završi, nadam se da će joj kraj biti častan. Voljet ćemo se, i vidjeti kamo to sve ide, a ionako je jedino sardinama rok trajanja neograničen.
Međutim, budući da mračni pesimizam nije najbolji način da se završi priča najbolje je na kraju staviti “THE END”, a neka svatko, po svom osobnom ukusu, da mašti na volju…

 

Joško Sindik, Zagreb

Moglo bi vas zanimati

TREBA ZNATI… SAMU LJUBAV ŽIVJETI

MARKaCo … ZNAŠ LI … SVE te godine smijeha i radosti, negdje, nekad su morale …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *