Početna / Za Tebe / Sivi balon

Sivi balon

„I ti si dala svoj glas, mala“, podsmjehnu joj se mladić duge kose vezane u rep.
Raširio dugačke noge, između sjedi pseto, drugo zaleglo pod stol.
„Da, i?“, odgovara prkosno. Ubacila je glupi listić u glupu kutiju, zaokružila glupo ime, osjeća se glupo, kad eto ti i pametnjakovića, izdaje potvrde. On je, naravno, pametan, ne smatra izbore svojim izborom i sada želi obznaniti urbi et orbi: ja sam iznad tih narodskih zavaravanja. Ma otkači, ti i ta tvoja dva psa. A krasni su, veliki bijeli i manji sivi. Pametne njuške, pametne oči, osim dok si ližu jaja, e tad podsjećaju na nju dok ubacuje glupi listić u glupu kutiju. Po izrazu na njušci, tupom, ali lizati – zaokružiti – se mora, a jaja ko jaja, i ta neznana imena na listi sliče kao jaje jajetu i po čemu se ona razlikuje od ovih pasa što lizati im bješe. Zaokružni, lizni, ima li razlike. Slušaju ga kao psi, ovi psi.
„Kako te tako slušaju“, pita dugokosog. Mrk, naredi psima da sjednu, koji će mu se repovima obradovati po povratku iz zahoda, kao da tamo ovako mudro izgleda, možeš misliti, dok drži pišu u ruci i nišani toplim mlazom školjku.
„Psi su kao i žene“, mudruje taj cinik. Što joj bi da mu se uopće obrati, tu su da slušaju.
„A ti si neki mudrijaš, je li, ne ideš na izbore pa misliš da si iznad nas smrtnika običnih, lizača jaja?“, izleti joj. Ustvari je nesimpatičan, a i ti psi… dobro ajde, psi su ok. Mrzi takvu napuhanost. Kao, ja sam nekakav boem, otkačen po cijelom tijelu, imam rep do guzice, nehajno odjeven a namjerno nosim šlampave hlače i viseću majicu, imam dva poslušna psa, nema me zemlja.
Pozove je za svoj stol u tom crno-srebrnom kafiću. „Šalio sam se“, kaže, „šta si tako ozbiljna?“
„Ono za žene. Žene su više kao baloni, raznih boja, glatke i meke, glavom u oblacima a onda puknu. Pucaju razočaranjem u muški rod, nije li tako?“, pita je dugokosi, a čarolijom osmIjeha promijeni mu se lice totalno, šarmantni cinik.
„Znači, muškarci su kao pribadače, neke koje probuše balone začas’“, opet nasjedne na priču. Smije se ovaj. „Pribadače, a koji si pokvareni zub tamo zaokružila, priznaj?“, opet će on po istoj žici.
„Ostavi me na miru“, veli ona, „idi pa zaokruži ili baci bombu, ponesi kliješta pa povadi sve te trule zube, meni je svejedno što ćeš ti pa neka i tebi bude svejedno što sam ja. Druga stvar, žene nisu nimalo u oblacima, pogotovo ne glavama, helou.“
„Slobodan sam od ljudskih nebuloza, ne zanima me demokracija, osim vlastita, jer drugačija ne postoji, sve su to tlapnje ljudskog jada. Možeš ih pomaziti, ali tek kad im tako šapnem, ja sam ti šaptač psima i ženama, ma šalim se“, smije se opet i nije više mrk onako.
„Kakav stan, je li to stan, tu stanuješ, sam ovdje stanuješ?“, pita i vrti se kao u valceru.

Ogromno je. Potkrovlje bez pregradnih zidova, kao neka tvornička hala, i plafon je do oblaka, tamo gdje žene drže glave u slobodno vrijeme. Slike izlaze iz okvira, srebrnih kao tamo u kafiću, crne ribe bez glava, pune bodlji, crvene moruzgve i sivi baloni. Odvratno, slike su odvratne. I četiri kaveza s katancima. „Čemu ti služe ovi kavezi?“, pita.
Dugokosi skida košulju, čizme, pa hlače: „Ja hodam gol po kući.“
„Idem ja onda“, krenu k vratima, dugokosi je mrk i hvata je za ruku.
„Tek si došla, evo neću hlače skinuti, ne još, smiješna si.“
Ode bosonog do prozora, uzme flautu i zasvira, fabrikantsku pastoralu. Ona sjeda na ogromnu, sve je ovdje ogromno, noge joj vise, crnu stolicu, i razgledava industrijski prostor samoprozvanoga kneza slobode uz pastirsku pjesmu flaute. Stol, ogroman i okrugao kao za trinaest vitezova, krevet pod drugim prozorom, okrugao i ogroman, luster od crvenih kristala klati se kao da ga dah flaute uznemiruje. Psi ulaze u kaveze, naslonili glave na šape i slušaju, gledaju onim tužnim očima u gospodara kao zanesenjakinje u Gospu od Suza.
„Zašto su ovi baloni sivi, zar nisu žene baloni u boji?“, pita. Odlaže flautu i mrko je gleda, gdje nesta neodoljiv osmijeh ciničnog šarmera, utapa se u nedovršenoj šalici kave na srebrnom stolu.
„Zašto misliš da su ovi baloni žene?“, pita i odgovara. Nije više ni ciničan, samo mrk.
„I da jesu žene, one sve postaju sive s vremenom, ubuđave se i posive. Sve vi posivite sa sjedinama ili bez. Obični sivi baloni.“
„Gdje držiš pribadače?“, pokuša biti duhovita. Koža joj se ježi.
„Odgovoriš li na moje pitanje, možeš ići ako želiš“, ljut je dugokosi, „ako ne, tu je kavez.“

Ona ustaje: „Ne sviđa mi se ta igra, šališ se opet a nije smiješno.“
„Reci ime, ako si zaokružila mog starog na listiću, ideš kući ili u kavez, a ja donosim pribadaču,. Ne boj se, ne boli, tek sekundu, odbaci iluziju, ženo, i neznanje je bolje od nemudre duše, ne vjeruj lažnim utiscima fantazije.“
„Ovaj lavor“, pokazuje dugokosi na lavor na tlu, „služi pranju nogu koje slijepo gaze putevima zablude i sad ću ti oprati noge, a ti ćeš meni lizati jaja ako sam dobro shvatio.“ „Kako se zove on, tvoj otac, mrk si i mrk ti je brk, zašto me plašiš, ja ti uopće ne znam koga sam zaokružila, nisam zapamtila ime. Reci da se opet šališ, ne želim lizati jaja, jako sam žedna, imaš li čaja, vode, svejedno mi je, kavu sam već popila, popili smo kavu zajedno, sjećaš se?“
„Siva si kao i sve, izuj se, ubaci noge u lavor, imam čajeva svih vrsta, za kamenac, prostatu, mjehur, za živce, koji ćeš?“, možda je dobro da je opet ciničan.
„Može taj za živce“, kaže i pilji u kavez.
Kuha čaj kao od majke rođen, zaključao je vrata, ključa nema, ona skače kroz prozor, s oblaka pada na pribadaču i pukne, kao balon.

 

Sanja Milić, Split

Moglo bi vas zanimati

Art Koktel 2: Livija Reškovac

Livija Reškovac (1977.), diplomirala je dvopredmetni studij Filozofije i Hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *