Početna / Za Tebe / Sutra letimo

Sutra letimo

Žurimo prema maloj pisti, na kojoj je naš zrakoplov. Vjetar još pojačava. Savijaju se grane rascvjetalih oleandera. Zrak je zasićen gorkasto–opojnim mirisom crvenih i bijelih cvjetova
oleandera. Padaju već prve kapi kiše. Oluja bi mogla biti gadna.

Uskačemo u zrakoplov. Mali je, tek troposadni. Kopilot sjeda za kormilo. Kapetan pokraj njega. Ja sjedam na svoje mjesto u repnomu dijelu. Nosimo ljetne odore. Vojne? Nas trojica se dobro poznajemo. Ta, letjeli smo zajedno bezbroj puta. I preživjeli mnoge padove. Pa
ipak, nismo bliski. Zapravo, ja i ne znam njihova imena. Oni su za mene, jednostavno, kapetan i kopilot. A ja? Kako se ja zovem? Nisam baš siguran. I što mi radimo u ovomu dotrajalom, minijaturnom zrakoplovu?

Letimo. Kopilotu vidim samo leđa. Kapetanovo lice je sasvim spokojno. Kao i obično, za vrijeme naših olujnih letova. Samo, bez obzira na njegov spokoj, naši su zrakoplovi padali tako često. Past će i ovaj. Znam to. Ne samo zbog munja, koje bljeskovima u mraku bičuju naš stari zrakoplov. Ni zbog bliskih, praskavih gromova, od kojih sve podrhtava.

„Zapalio se motor!“, konstatira kapetan. „Srećom, drugi se još drži!“
Zapalit će se i drugi. Znam. Toliko sam puta sve to doživio. I preživio. A ovaj put? Hoće li pad biti koban? Bolan? Možda će netko od nas trojice ipak preživjeti.
A Petra? Gdje je Petra? Je li ona trebala biti u ovomu zrakoplovu? Petra. Plavokosa, nasmiješena Petra. Mlada. Podosta mlađa od mene, a pogotovo od kapetana. Nas troje smo letjeli više puta zajedno. Imali smo i jedan strašan pad. Zrakoplov je bio gotovo neprepoznatljiva hrpa nagorenoga lima među skršenim stablima oleandera. Smrad gareži i razlivenoga kerozina, razblažen ugodnim, gorkastim mirisom zgnječenih cvjetova oleandera. Ja sam bio preživio. Očigledno. Ta, sada sam ponovno u zrakoplovu. Da sam tada poginuo, sada ne bih bio ovdje. I kapetan je preživio. Sigurno. I on je sad ovdje. A Petra? Što je bilo s njom? Je li preživjela? Zašto se ne sjećam, što je bilo s njom?

„Ne valja!“, viknuo je kopilot te pokidao moje sjećanje na plavokosu Petru.
Pogledah zabrinuto prema kapetanu. Grozničave moje oči tražile su objašnjenje, premda sam znao što se dogodilo. Uostalom, takvi su se udesi prečesto događali. Samo, ponekad smo imali podosta sreće. Do kad? A Petra? Što je s njom bilo?

„Zapalio se i drugi motor!“, obavijestio me je kapetan, bez previše emocija. Što je – tu je! Od neke vrste sudbine ne možeš pobjeći.
„Kapetane!“, doviknuh mu, “počnimo se odmah spuštati!“
„Spuštaj se odmah!“, proslijedi kapetan kopilotu. Ovaj ga bespogovorno posluša. Zrakoplov počne gubiti visinu. Pad s manje visine znači komadić šanse više za preživjeti. Uostalom, tako smo se ponašali i kod ranijih havarija.

„Pripremite se!“, vikne kopilot. „Veoma smo nisko.“
Pretvaram se u kuglu. Sklupčan možda… Samo da bol ne bude prejaka.
„Tri!“, viče kopilot. „Dva, jedan…“
Tresak je tako žestok! Sklupčan sam na desnomu boku. Pritisak na moje tijelo je sve jači. Srećom, ne boli baš jako.
Odjednom, tišina. Preživio sam i ovaj pad. Znam. A jesam li ozlijeđen? Čini se, ne baš jako. Bojim se otvoriti oči. Što ću ugledati u kršu zrakoplova i stabala oleandera s crvenim i bijelim cvjetovima? Tko je, osim mene, još preživio? Kapetan? Petra?

Jednom moram raskriliti vjeđe. Otvaram oči. Gle, nisam u kršu među oleandrima, već sklupčan na postelji, u sobi stare roditeljske kuće! Bio je to samo san?
Ustajem. Znojan. Teškoga disanja. Skidam sa sebe promočenu pidžamu. Odijevam odoru. Nekakvu vojnu, ljetnu odoru, svijetlo–maslinaste boje, s ponekim maskirnim uzorkom. Ne znam odakle mi ova odora. Moja je, a opet, kao da i nije.
Čujem more. Kako je to moguće? Stara kuća mojih roditelja jest na otoku, ali poprilično podalje od obale i iz nje se ne mogu ni naslutiti valovi. Mnoga me pitanja zaokupljaju. Moram ih odgonetnuti. Jedno po jedno. Najprije ću izići kroz kućna vrata van.

Pred mnom je pješčana plaža. Uokolo cvjetaju bezbrojni oleanderi. Silazim do plaže. Nepoznata mi je ova uvalica. Pa ipak… Tu je mali mol. Za nj je privezan mali, šestmetarski, plastični, modri čamac. Sličan je čamac imao moj pokojni otac. Sličan. Ili baš ovaj
isti?
Sjedam na mol, nogu spuštenih prema moru. Netko u blizini pliva. Pogledam. Pa, to je Petra! Pliva prema meni. Smiješi mi se. Moja draga, mlađahna Petra!
„Zaplivaj i ti malo!“ poziva me plavokosa.
Neodlučan sam.
„Dođi! Ako se ne okupaš danas, sutra sigurno nećeš. Sutra letimo.“

 

Franko Stipković, Zagreb

Moglo bi vas zanimati

Art Koktel 3: Rikard Dimić

Kada smo Rikarda zatražili da nam se predstavi, učinio je to vrlo skromno. Obično je …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *