Početna / Za Tebe / Svilenkasti runolist

Svilenkasti runolist

Bijaše jednom mlada djevojka svilenkaste svijetle kose. Živjela je u skrovitoj dolini, okruženoj tamnim brdima, tek u daljini nazirali su se bijeli planinski vrhovi. O njima je u dugim večerima slušala priče; o životinjama koje su tamo slobodno živjele o raznovrsnom bilju, travi, ljetnim cvjetovima. Poslije je često sanjala prenježni svilenkasti runolist.
Vidjela ga je već kao dijete u knjizi o biljkama: nekoliko cvjetova na svjetlo sivim stapkama raslo je u busenu, na litici. Često je listala tu knjigu i uvijek tražila sliku runolista.
Jednom joj ga je donio otac iz svoga obilaska šuma i stavio u njene ruke. Rekao joj je da je to rijedak, zaštićen cvijet, ali je htio da svojim dodirom osjeti njegovu finoću i jakost.
– Ljepota, snaga i otpornost! Šibaju ga vjetrovi, zimi ga prekriva snijeg, raste u pukotinama stijena, i uz sve nedaće opstaje! Ako on tako malen ima takvu snagu kakva tek snaga počiva u nama! Nemoj to zaboraviti u životu, ma kako ti bilo teško!
Pažljivo je runolist držala na dlanu i gledala, a zatim spremila među listove knjige. A njegov je busen, gore u svojoj postojbini, na strmim vrletima i pregradcima, iznad tamnih nepreglednih šuma, dok je vjetar hujao i brujao, odolijevao vremenu i čekao.
Godine su prošle i djevojka je preselila u grad, postala žena i majka. Kosa joj je postala tamnija i oštra, tijelo joj je otežalo. Snovi su izblijedjeli, dobrota i ljubav uzmicali pred oštricom spoznaje života i bolne svakodnevnice kao što zrnca kave u mlincu skakuću ne bi li izbjegli mljevenje.
Grčevito se trudila ne gledati u zlo i pronalaziti dobrotu i ljepotu i u najmanjim stvarima, ali bez uspjeha. Pa čemu sve to i ima li uopće snage za dalje? Sjetila se očevih riječi o svilenkastom runolistu, no je li to doista tako? Otvorila je listove stare knjige i cvijetak je bio tu, osušen, ali i dalje lijep.
Jednoga ljetnog dana, dok je pod gradskom sparinom disala sve pliće i teže, a u glavi joj se rojile svakojake misli, uzela je najnužnije stvari i krenula na put. U svoju dolinu stigla je upravo kad je sunce zalazilo i u daljini tonulo iza jadranskih otoka. Pošla je na počinak umorna, bez misli, odlučna da sljedeći dan potraži odgovore na ono vječno «zašto».
Iz doline se uputila rano ujutro, dok je još sve mirovalo. Pustila je da je noge nose prema bijelim vrhovima. Na kraju doline šuma je postajala gušća i tamnija a njene su se misli probudile i bučile. Skrenula je na šumski put koji se uspinjao. Počela je dublje disati i osjećati svjež planinski jutarnji zrak i kao da joj je nakratko pročistio misli, pogledala je okolo. Sa strane puta primjećivala je ruste, komade bijelog kamenja obrasle travom, a u daljini žuti sag od arnike, ali i bijele, kao rukom isklesane litice. Sjetila se priča iz djetinjstva da su mjesni lugari slučajno našli s razdoljske strane prolaz prema Bijelim stijenama. Počela je ubrzavati korake. Nadala se da će ga uskoro prepoznati i pronaći put do vrhova i željene samoće. Ubrzo su se pred njom ustobočile gromade vapnenih litica, kao da su rascijepljene i široko razmaknute. Vrata!
Krenula je u labirint stijena ne primjećujući da je skrenula sa staze. Uporno je hodala bez razmišljanja i straha, a zatim se uspinjala. Prostor između oštrih stijena postajao je sve uži i sad se već počela verati. Na nogama je imala tanke tenisice, potpuno neprikladne za planinarenje; činilo joj se kao da nema ništa na nogama i da su joj stopala drvena, bolna i puna ogrebotina. Ali sada nije mogla gubiti vrijeme na to.
Pogled na surovu ljepotu tornjića, kupola i litica govorio joj je da je samo važno da ide dalje i uspije učiniti barem korak po vrhu ovih Bijelih stijena. S tih se visina željela osvrnuti po cijelom horizontu i na svoj život; da ovdje pod nebeskim svodom tako blizim i modrim, a činilo joj se da bi ga rukama mogla dodirnuti, dobije odgovore. Zašto sve ovo trpljenje u životu, laži, prijevare, pohlepa? Gdje je ljubav prema bližnjem i zar je i njoj srce otvrdnulo?
Iz tog vrtloga misli vratila se u stvarnost, a po jačini sunca činilo joj se da je podne blizu. Pa zar je već proteklo toliko vremena? Shvatila je da se je izgubila; da joj više nije vidljiva staza uspona kao ni njena životna, ali to sada uopće nije više bilo važno.
I onda se pred njom ispriječila zatvorena litica i morala je stati i promotriti daljnji uspon. Otkucaji srca su se povećavali. Šum u ušima brujao je kao i vjetar povrh stijena i u gustim bukovim grmljacima podno druge strane litice.
– Zašto sve to, čemu se trudim – glasno je zavikala u vjetar, koji ju je sada već počeo šibati. Mala se zaljuljala što ju je prisililo da se prigne i ranjavim rukama obujmi stijenu.
U stijeni je uočila žljebinu i u nju gurnula stopala kako bi zadržala ravnotežu, ali je još uvijek bila nesigurna, a tek kad je dolje spazila duboke vrtline sve je oko nje zaplesalo.
Sklopila je oči dok joj je glavom prostrujila spoznaja da će ovdje biti njen kraj. Priznala je u sebi da je to zapravo i tražila, a ne nikakve odgovore; pa njih nisu dobili ni najveći mudraci. Tako je i najbolje, otići i biti slobodna od svega.
Na trenutak je sve oko nje utihnulo. Otvorila je oči. Vidjela je tamo u daljini niske oblake kroz koje prema njoj probija jaka, okrepljujuća svjetlost u kojoj su se spajale prošlost i beskonačnost, a između navirala sadašnjost, poznata lica sa svojim životima. Pa zar je to moguće, pitala se dok joj je toplina strujala tijelom.
Preplavila ju je čista ljubav, ljepota i želja za životom. Želim živjeti, samo što nije zapjevala. Sjetila se molitve iz djetinjstva. Dok je govorila riječi molitve uspjela se rukama podići i popeti na potpunu ravnu površinu.
Uzbuđena i puna snage sjela je, ogledala se i uzdahnula od siline ljepote nepreglednih tamnih prostranstava. I tada je u razini svojih očiju na grebenu opazila mali grm s nekoliko svijetlih sitnih cvjetova. Svilenkasti runolist se njihao na vjetru. Nježno je prešla dlanom preko njegovih mekih listova i snažno udahnula dok je sunce obasjavalo nju i svilenkasti runolist.
Niz lice su joj se spuštale suze radosnice dok je iz daljine čula ljudske glasove.

 

Đurđica Krmpotić, Zagreb

Moglo bi vas zanimati

Art Koktel 2: Igor Petrić

Igor Petrić, 1973., Sisak, oženjen, otac troje djece. Do sada mu je objavljeno više od …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *