Početna / Za Tebe / Tko se boji smrti još, tri za groš

Tko se boji smrti još, tri za groš

Bolnica. Odjel geriatrije. Soba broj 55. Ponoć. Soba je pusta. Samo starac u svojoj starosti od šezdeset i pet godina sniva nemirnim snom na specijalnoj postelji.
Sestra zove milim glasom i budi starca iz sna u kojem je snivao svoje djetinjstvo pomiješano sa strahom svojih mladih godina i dana. Budi se i otkriva svoje staro lice onemoćalo staračkom nemoći i jarmom života. Nasmije se te dometne drhtavim glasom: „Nevjesto! Opet ste tu? Sanjao sam vas maloprije da se utapate u crnoj mlaki.“ Sestra se nasmije na te starčeve riječi, jer je znala da ga moć razuma i uma više ne služi i pridoda: „Nisam ja nevjesta. Sve ste to samo sanjali. Hajde da vam damo vaše ljekarije.“ Starac ustukne pred injekcijom i upita sav u strahu kao malo dijete: „Opet će boljeti!? Zar ne?“ Sestra ga umiruje: „Ne bojte se. Pa to je samo ubod komarca ili zločeste pčele koja je imala loš dan. Nije to ništa.“ I ubode ga. Napomene: „Znate da sutra dobivate susjeda!“ Starac u strahu upita: „Kakvog susjeda?“ Sestra se namršti: „Pa ljudskog valjda! Ionako ste sami ovdje u ovoj velikoj sobi. Vidjet ćete, bit će vam lijepo. Barem ćete moći razgovarati s njim. Taj novi pacijent je vaš vršnjak.“ Sestra se pridigne, zamota starca i krene prema vratima zaželjevši laku noć. Starac povika baš kada je sestra bila pri vratima: „Znate ja nisam sam ovdje.“ Zbunjena upita: „Pa nema nikog ovdje osim vas!“ Starac ponovno i uporno zanovijeta: „U ovoj sobi stoji čovjek. Evo ga! Sad je tik do mene.“ Sestra ispusti glasan uzdah jer ju je čekalo još nekoliko takvih starkelja bez pameti i razuma i nadoda: „U sobi nema nikoga osim vas. Možda ste to samo sanjali.“ Zalupi vratima i ode.

I dok su se koraci udaljavali od vrata, drugi zvučni koraci su se približavali sve više prema krevetu. Nad krevet se nagnula visoka silueta koleričnog, mršavog čovjeka i disala u lice starca. Starac privuče k sebi pokrivač i sa strahom gleda koščato, mršavo lice, upale oči, ćelavu glavu i dugi, crni mantil. Kolerična silueta pruži koščatu ruku koja se sastojala samo od kože i kosti i obujmi starčevu ruku što je bespomoćno ležala na pokrivaču. U sobi je bio mrak. Hladna ruka ćelavog čovjeka u dugom crnom mantilu, upijala je svu toplinu sa starčeve ruke. Iz grudi tog strašila se konačno istrgne glas: „Ne boj se starče. Neću ti ništa. Ja nisam taj koji će ti uzeti ono najmilije: život. Ja sam tu kako bih te izliječio. Ne boj se.“. Starac progovori: „Tko si ti i zašto stojiš tu pored mene? Što hoćeš?“ Ona visoka spodoba od čovjeka se spusti licem prema starčevu uhu i šapće: „Moje ime je Život i došao sam te spasiti. Ja sam mlađi brat one koja se smuca uokolo i otimlje živote. Ona svake večeri elegantnim pokretima nogu i ruku hoda hodnicima i uzimlje što joj pripada. Zapravo kad bolje promislim, ona otimlje moje najmilije igračke. Tako je to uvijek bilo. Ona koščata ljepotica u crnoj vjenčanici glumi ljepoticu i misli da hoda po plesnom podiju. Utuvila je u glavu da je zvijezda. Oduvijek je željela postati slavna i hodati po modnoj pisti. Misli da je manekenka.“ Suspreže smijeh. Nastavlja: „Znaš da mi je uvijek u inat, kad smo bili djeca otimala igračke i smijala mi se u lice dok sam ja jadnik plakao. Ja sam još uvijek njen mali brat. Od tog dana, ništa se nije promijenilo. Sve je ostalo isto. Ja izrađujem igračke da bih se njima igrao i bio sretan, a ona ih krade i namjerno lomi preda mnom. Ona je bezobrazna i drska cura. No ipak je resi slavna obiteljska dijadema.“ Starac u strahu sluša. Život nastavlja: „Vidiš ona, Smrt, moja sestra ima umjesto ljepuškastog lica mrtvačku lubanju. Taj ožiljak joj je od rođenja, od same majčine utrobe. Taj lik svakoga od nas podsjeća da je samo biće, kreacija božja. Svatko tko se zagleda u njeno lice, sjeti se da je prah i pepeo ovoga svijeta. Da nema nje, mnogi bi se uzoholili i nastao bi kaos. Ja sam Život, a život nije ništa drugo doli proces umiranja. Ona i ja djelujemo kao jedno. Ja dajem, ona uništava. Usput čujem da ti sutra dolazi prijatelj.“ Starac samo klimne glavom i legne ponovno u postelju. Život nastavlja: „Moram te razočarati ovim. Taj koji će sutra doći, taj će i otići kako je došao.“ Starac živnu: „Što!? Umrijet će?!?!“ Život nadoda: „Da umrijet će. Njegovo je doba došlo i ja ne mogu ništa pred odlukom vrhovnog nebeskog suda.“ Starac se ražesti i viče: „Ne! Ne! Ne možeš ga samo tako uzeti. NE!“ Život ravnodušno govori: „Žao mi je. Ja tu ne mogu ništa. Samo znaj da ću stajati tu pokraj tebe i štititi tvoj život. Idem sad obići i druge, a sutra ću se vratiti. Želim ti ugodan razgovor s tim čovjekom. Zbogom.“ Starac i dalje dreči. Njegov glas je tutnjio kroz zatvorena vrata hodnikom i budio druge bolesnike. Ulaze sestra i još dva medicinska tehničara, a starac i dalje viče, lamata rukama i baca sa sebe deku i druga pokrivala. Hvataju ga čvrsto za ruke, a sestra žurno prazni bočicu sredstava za smirenje. Zadnje što je osjetio je jak ubod igle i plamen što se kotrljao njegovim tijelom, a onda nastupi tmina.
Ujutro kad se probudio pod vedrim i žarkim svijetlom prijepodneva, zapazi prvo čovjeka što leži krevetom do njega i veselo doručkuje. Izravna se na krevetu, pridigne se i zuri u čovjeka. Taj čovjek je bio jako nalik na njega. Sjeda glava, krupno tijelo, niskog rasta, a jedina razlika između njega i tog gosta u neposrednoj blizini njegovog svijeta bijaše što on znade što slijedi, a sretni i radosni gost to ne zna. Taj novi starkelja se okrene prema svojem susjedu i zaželi mu dobro jutro. Starac odzdravi. Kad sjedne u krevetu, spazi ispred sebe pladanj s doručkom. Zapazi nož. Brže bolje ga sakrije pod svoj pokrivač. U njegovoj glavi se počela rađati osveta i požudna želja da ubije onu što beskrupulozno i bezdušno odnosi tuđe živote. On će biti taj sijedi starac, taj moćni Zeus koji će joj gromom i munjinom odrubiti glavu. Ona više nikad neće moći krasti tuđe živote. Vrebao je kao puma na svoj plijen i to ga jako izmori. Legne ponovno u postelju i bulji u vrata te čeka kada će se ona pojaviti. Najednom uđe medicinska sestra s ljekarijama. Starac se strese na postelji od uzbuđenja i iščekivanja. Sestra se zaputi k onome drugome starcu i daje mu ljekarije te na odlasku uputi i pokoj riječ starcu koji će ubiti smrt. Sestra ljutito govori: „Jučer ste nas koštali živaca. Zašto si to radite. Pa i sami vidite kako vas iscrpe ti lijekovi. Niste još ništa pojeli. Hajde! Prionite barem malo.“ I ode. Od jake koncentracije lijekova, starac je bio toliko izmoren da nije mogao progovoriti ni riječi sa svojim novim gostom s kojim će dijeliti sobu još nekoliko trenutaka. Smjelo je upijao pokrete i svu radost onoga pokraj sebe. Čekao je i vrebao. Sati su odmicali, vrijeme je prolazilo, a ništa se nije događalo. Smrt nije dolazila. Drugi starac je u međuvremenu zaspao. Dolazi neka druga za starca nepoznata medicinska sestra čije je lice starac prispodobio lubanji same smrti i daje nekakvu injekciju onome uspavanome i radosnome susjedu. Najednom sestra zavapi: „Liječnika! Zovite liječnika! Čovjek umire!“ i izleti na hodnik. Starac se pridigne s kreveta, spreman ubiti onu koja je besramno ukrala život onoga radosnog i punog duha čovjeka. Starac se uspravi, a iza njegovih leđa se pojavi Život i šapuće na uho: „Još malo i uzet će ga. Šteta da niste malo više pročavrljali, malo više od običnog pozdrava.“ Starac ljutit stiska u ruci nož, a ljutnja mu daje neopisivu snagu. Otvara vrata sobe i penje se hodnikom prateći sestru što bježi po pomoć u ambulantu. Starac je dostiže, hvata za ramena i ubada nožem u vrat. Sestra cvili iz svega glasa, a starac, sav poškropljen krvlju te mile i nevine osobe, nastavlja ponavljati istu koljačku kretnju. Starac pjeva: „O sveživotna zvijeri, ja sam to satro rog, ja plešem ko bog! Ja sam ubio Smrt!“ Za to vrijeme visoka silueta ravnodušno progovara: „Draga sestrice, dobila si saveznika. On će ti biti djever.“

 

Zoran Hercigonja, Varaždin

Moglo bi vas zanimati

Art Koktel 3: Rikard Dimić

Kada smo Rikarda zatražili da nam se predstavi, učinio je to vrlo skromno. Obično je …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *