Početna / Za Tebe / Vikend

Vikend

I tako, stigoše oni u povećem kombiju, njih devetoro! Četvero dječice, dvije starije žene, djedica i mlađi par. Jedna od tih bakica je moja sestrična u trećem koljenu. Srdačno razmijenismo viruse na ulazu u dvorište grleći se u tih devet sati prije podne, pokazujući si uzajamno zube ili pak gebise. Svi moji ukućani bili su na dvorištu pa se činilo da smo stvorili bedem preko kojega ovi ne bi smjeli ući. Pridružiše se dva bratića što žive u blizini da vide rodbinu (njihove su supruge otišle na frizuru). I tako stajasmo svi sretni kad eto nje, susjede Marice i njezinog psa:
– Oh, susjedica, pa vi imate svadbu danas!“
Dobro da sam naučila potiskivati gnjev na onoj blesavoj terapiji na koju se još ljutim … Moj praktični ženski um shvaća da bi ovi ljudi željeli sada doručak, ta rano je, s puta su prepunog uzbuđenja a to ogladni čovjeka, naročito djecu. Putovali su cijeli sat vremena! Ili bih možda trebala odmah krenuti s ručkom koji sam spremala od 3 ujutro. A što kasnije? Veliki lonac žganaca i nešto preprženog špeka, kako je baka strpljivo rješavala gužve oko stola? Vrtjela sam tisuće gigabajta u sekundi: tri litre juhe, guska i vratina pečene u pekari, prilozi i salata, dvije tepsije bućnice – nedovoljno hrane za dva obroka. Trebalo bi staviti slona na ražanj. A ja mislila još ponedjeljak i utorak provući s ostacima i odnesti malo curama u ured.
Bila sam umorna od povremenih invazija svojih gradskih i uspješnih rođaka. Neki su voljeli pregledavati pribor prije serviranja pa sam rado čuvala vilice s osušenom kajganom samo za njih. Nisu odustajali. Tetica je mrzila okrhnuti tanjur a striček Janko se užasavao raznovrsnosti (porculanskih) tanjura i papirnatih salveta; strina nije podnosila arkopal. Plastično suđe i pribor unatoč svemu nije dolazilo u obzir, jednom će valjda biti zabranjeno i ovdje, ne samo u Francuskoj. Ako je pleme naporno, Zemlja ne mora stradavati! Pobrinula sam se da im ponudim ono što ih tako strašno ne veseli. Trpjeli su preslani krumpir (popili mnogo više piva i vina), kihali su, no gutali previše papra u juhi, misleći na svoju čistu kuhinju, ušteđeni trud i novac za nedjeljni doručak/ručak/večeru. Obožavala sam njihovu spremnost da u automobilu imaju prazne kutije od sladoleda, spremne pokupiti ostatke hrane s moga stola, da obave ponedjeljak i utorak, (za peseka i miceka recimo) da se domaćinima to ne vuče po frižideru. Kako pažljivo od njih!
– Baka, jesi li mi napravila sendvič od parizera ?
– Deda, gdje je moj sokić?!
– Oču piškiti…“
A ja stajah ponad svoga korijenja razmišljajući, ukoliko zaronim u rupu u zemlji, bih li izronila negdje u Kini ili Tihom oceanu. Moj mlađi sin tiho reče:
– Mama, opala ti čeljust!
Mamino pametno dijete imalo je rješenje. Dok sam malom građanu s kojim navodno dijelim 0,0005% gena a na što bih trebala biti izuzetno ponosna, pokazivala gdje je WC (zar nije poljski?) nazvala sam u još dublju provinciju veliko selsko imanje s muzejom, rodama, kravama, pčelama, jezerom i ribama a imaju i livade, šume i polja. Cijena po tanjuru kaže gospodarica je 20 kuna. A kako mi je dužna već dulje vrijeme jer sam joj poslala autobus izletnika prošle godine dogovorismo se oko kotla vruće juhe od stare kokoši, prabake svih kokica i pijetlova u dvorištu, komada krave koja je stalno bježala u djetelinu, i dva tri svinjska rebarca (prasad nije trebala biti ništa kriva, oni automatizmom završavaju u čvarcima). Zatim, more pečenih polovica krumpira, onih, ružičastih, mirish, seljačkih kojih se zaželi svako dijete asfalta. Rekla sam joj da ću donijeti pečenu vratinu, ona ima pečenog odojka od jučer i jasno, mikrovalku. Neki turisti iz grada naručili i nisu došli. Pa može nezaobilazna grah salata, mladi luk a i mlinci od jučer, prepečeni. Salate u vrtu u prave gazdarice uvijek ima na pretek a i ljutih feferona. Malo špeka i jako tvrdog suhog sira za početak. Neka glođu. Rekoh, Slavice, imam i veliku tepsiju bučnice (bile su dvije no jedna ostaje za ponedjeljak i uz gusku, riješen problem doma i u uredu). Ona će sfrknuti buhtle s pekmezom, čas posla, kaže! Odahnuh. Dvije bratićne s mirisom laka u kosi i troje djece pridružiše se, te zbrojih nas dvadeset.
– Odlično! Sada kada smo se svi okupili, krećemo za pet minuta!
Što prije da se netko ne predomisli, još dok su zatečeni. Nitko nije komentirao više od one tišine! Samo se neki bumbar usudio ama baš jako glasno zujati oko cvijeta ukrasne tikve što je sama niknula na dvorištu. Zatvorih prozore, zaključah pećinu i pleme krenu na dvosatnu vožnju s tri vozila! Dvadeset ljudi namireno za 400 kuna sočne, masne, domaće hrane. Gorivo su platili sami, imala sam ručak za sutradan a moje nožice i kuhinja odmorene. Izgladnjeli šetanjem, trčkaranjem, fotografiranjem pojeli su sve što je bilo jestivo na tom imanju, uključujući kiselice, zelene lješnjake i kupine. Pola troška platio je mlađi sin, sa Slavičinom unukom vježbao je vožnju čamcem po rukavcu Save a zajedno su u Zagrebu studirali. Obziran i dragi bratić platio je drugu polovicu troška, povezao se s rođakom i dogovorio poslovnu suradnju. Jedna od gradskih baka turnula mi je u ruku stoticu!
– Prva sam u kadi!, urliknula sam u automobilu na putu doma. Pobijedila sam još jedan plemenski vikend, sutra žurim u ured k curama, s bučnicom i pričom.

 

Đurđa Vukelić Rožić, Ivanić-Grad

Moglo bi vas zanimati

Art Koktel 2: Livija Reškovac

Livija Reškovac (1977.), diplomirala je dvopredmetni studij Filozofije i Hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *