Srijeda , siječanj 17 2018
Početna / Lovra / Boris Hrepić i Miroslav Dimić: Povijesna rock večer u Gradskoj knjižnici i čitaonici Petrinja

Boris Hrepić i Miroslav Dimić: Povijesna rock večer u Gradskoj knjižnici i čitaonici Petrinja

Ne znam kako bih drugačije opisao večerašnje predstavljanje knjiga Miroslava Dimića i Borisa Hrepića. Povijesna večer je najbolji mogući naziv. Ne zato što je knjižnica bila prepunjena, ne zato što je publika vrištala i trgala odjeću sa spomenutih glazbenih umjetnika, već baš suprotno. Večer se odvijala u intimnoj atmosferi, a autori su bili savršeni u predstavljanju svojih pisanih djela. Nažalost, posjećenost nije bila na zavidnoj razini, međutim smatram kako su promociji nazočili odabrani, ljudi koji su kroz život upijali dobru glazbu i koji znaju cijeniti kulturnu povijest rocka i bluesa.

Promociju je otvorio ravnatelj knjižnice Ante Mrgan, te je riječ prepustio Izabeli Žilić koja je bila zadužena za uvodnu moderaciju programa. Izabela je inače divna, srdačna i staložena osoba, stoga su njezine riječi odmah začarale publiku.

Led je probio Boris Hrepić – Hrepa, umjetnik koji svoju simpatičnost i otvorenost ne može sakriti niti da hoće. Hrepa je basist i suosnivač Daleke Obale, pokretač emisije „Dica sritnih lica“ u kojoj je autor, voditelj i montažer. Završio je Pedagošku likovnu akademiju te je izlagao vlastite radove, a možemo ga slobodno okarakterizirati kao velikog umjetnika i sjajnog govornika. Još jučer, na 14. dodjeli Fender Mega Muzika nagrada u zagrebačkom klubu Hard Place, dodijeljeno mu je priznanje za aktualni doprinos hrvatskoj blues sceni.
Hrepa je vedrim i šaljivim pristupom pojasnio radnje iz knjige „Našao sam dobar bend“, pa je ispričao anegdotu koja je dobro nasmijala publiku. Naime, u vrijeme dok Daleka Obala još uvijek nije bila toliko poznata, oni, Dino Dvornik i Đavoli su napunili splitske Gripe. Povod je bio humanitarni koncert na kojemu se prikupljao novac za saniranje štetnih gusjenica na splitskom Marjanu. U međuvremenu su gusjenice same napustile područje, stoga su glazbenici odlučili pokloniti novac za potrebe restauracije crkvice sv. Jere na Marjanu. Nakon obnove crkvice uslijedila je misa na koju su pozvani glazbenici koji su darovali novac. Kako Hrepa kaže, okupljenima se obratio svećenik pa rekao kako zahvaljuje Dalekoj Obali, Dini Dvorniku i naposljetku Đavolima! – na što se nekoliko bakica stalo križati. Eto, takav je Hrepa; netko kome od srca i bez razmišljanja pružiš svoju desnu ruku.

Drugi dio promocije zaslužio je Miroslav Miro Dimić, karakter koji ostavlja pozitivnu energiju iza sebe i umjetnik koji je napravio monografiju za povijest Siska i Petrinje. U svojoj priči dotaknuo se mnogih vrsnih glazbenika iz sisačke rock i blues scene, odnosno tvoraca iste. Nije zaobišao niti petrinjske glazbenike, jer kako je naveo; Sisak i Petrinja su uvijek bili u zajedništvu kada je riječ o članovima bendova. Svaka petrinjska glazbena skupina imala je nekog Siščanina i obratno. Po njegovim riječima, oba grada su uvijek bila rockerski nastrojena, barem u vremenu od 60-tih do 80-tih. Miro se prisjetio davnih dogodovština sa Žarkom Šveharom, spomenuti su Vilko Franjić – Điba, pa i preminuli petrinjski glazbenik Franjo Ivičić – Frenki. Činjenica je da je monografija „Trenutak koji čekam“ djelo koje rasvjetljava mnoge nepoznanice, ujedno je i djelo za koje se sedmogodišnji trud itekako isplatio. Naime, dok je Miro radio na knjizi nije niti slutio kuda će ga cijela priča odvesti. Razgovarao s velikim brojem nekadašnjih i sadašnjih glazbenika, kontaktirao je ljude od kojih isprva nije očekivao značajnu podršku. Naposljetku mu je recenziju knjige sa zadovoljstvom napisao Siniša Škarica, dok je design korica odradio Igor CC Kelčec, čovjek koji je uljepšao omote nosača zvukova za Azru, Gibonnija, Prljavo Kazalište, Divlje Jagode, Opću Opasnost, Leb i sol, Severinu, Magazin i mnoge druge.
Osim što se pozabavio izučavanjem povijesti bluesa i rocka, Miro vodi „Poprock školu Sisak“, a njezini polaznici sve više rastu u vrhunske glazbenike koji svoje znanje i talent pokazuju u raznim glazbenim skupinama izvan Hrvatske.

Kraj promocije zaključen je dobrom svirkom. Miro se uhvatio bubnjeva, Boris gitare i usne harmonike, ali Hrepa je imao aduta u rukavu; svoga petogodišnjeg sina Antu koji je nazočnima pokazao pregršt točnih i energičnih plesnih pokreta. Čini se kako jabuka ipak ne pada daleko od stabla. Autori su na kraju odali kako se nadaju da će potaknuti nekoga iz Petrinje; da se uhvati pisanja o rock i blues sceni u svome gradu, jer i ona je kao i sisačka itekako bogata.

Zaključak cijele priče nije jednostavan. Prvenstveno želim reći da svi koji nisu došli na promociju mogu itekako požaliti. Hrepa i Miro su posebni talenti, dobri zabavljači, ali prije svega vrhunski znalci svoga zanata. Poslušati istinite priče o prošlosti hrvatske i regionalne glazbene rock scene, i to iz prve ruke, je neprocjenjivo iskustvo. Blues i rock su nakon klasike ono što je dalo dušu svim kasnijim glazbenim smjerovima. Očito se kod nas više cijene lake note, zabavnjaci i narodnjaci, a večeras smo dobili informaciju kako postoji nešto što se zove porn folk. Navodno su to pjesme koje izvode djevojke u mini suknjama, a te suknjice pak ne pokrivaju niti gaćice samih izvođačica. Svakome njegovo, ali glazba se sluša – ne gleda se.

Knjige „Našao sam dobar bend“ i „Trenutak koji čekam“ možete pronaći u Gradskoj knjižnici i čitaonici Petrinja. Miroslavu Dimiću i Borisu Hrepiću zahvaljujemo na predivnoj promociji i nadamo se ponovnom susretu, jer čini se kako je ovo tek početak njihovog pisanog stvaralaštva.

Mario Lovreković – Lovra

Moglo bi vas zanimati

Aaliyah: More Than a Woman

Tragedija uvijek kroči prostranstvima ljepote i nevinosti. Ubija bez smisla, oduzima živote onima koji bi …

Jedan komentar

  1. Jako dobar tekst. Nisam mi znao da Sisak i Petrinja imaju bogatu rock i blues tradiciju. Evo nešto sam i naučio.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *