Ja ne volim letjeti. Ne znam je li to samo neugoda ili pravi strah od letenja. Sada sam već sviknut. Nakon desetina i desetina preleta Atlantika sve manje mislim o tome. Gledam film. Titanik po n-ti put i tješim se da ima gorih smrti od one u zrakoplovnoj nesreći, na primjer davljene u hladnim vodama Atlantika. Ako čovjek pogine pri padu aviona sigurno se više ne može udaviti. Ni manje.

No, nisam oduvijek bilo tako cool. U samim počecima strahove sam razbijao kao pravi profesionalac. Bernoulijevom jednadžbom. To je ona jednadžba koja govori o stalnosti zbroja tlakova u fluidu koji se giba.

Daniel Bernoulli (1700-1782)

Uglavnom štos je da ako je kinetički tlak u fluidu na nekom mjestu veći onda je tu statički tlak manji i obrnuto; a kako kao zrak struji brže preko gornjeg dijela krila veći će statički tlak zraka odozdo podići avion prema gore. I sve je ok do se avion giba. Jako brzo. No to je priča za malu djecu. Već malo bolji osnovac pitanjima će rasturiti to objašnjenje kao beba zvečku. Na primjer, kako onda spustiti avion natrag na zemlju? Avionsko krilo, ključno za letenje, zapravo je malo tvrđi orah za razumjeti. Nije ga moguće objasniti samo uz pomoć jednostavne Bernoulijeve jednadžbe. Mora se uključiti i potpuna analiza sila koje djeluju na krilo, koje je u pravilu, i zakošeno, i oblikom se može mijenjati. Ništa bez Newtonove mehanike. Jednadžbi. A Newtonove jednadžbe su diferencijalne jednadžbe, ma koliko mi šutjeli o tome.

Avionsko krilo je i elastično. I vibrira. Moj profesor Opće fizike na faksu znao je reći: avion maše krilima, da maše; i popratio bi to mahanjem ispruženim rukama. E sad, kad se valjano uđe u fiziku avionskog krila onda se obično završi s problemom vrtloženja. Vrtloženje, jedna od rijetkih neriješenih misterija klasične fizike.

Negdje na sredini Atlantika započnu propadanja. Zrakoprazan prostor. Džepovi. I sva fizika i logika počne propadati. Neugoda i mučnina u želucu kao na koncertu muzički nepismenih pankera s jakim ozvučenjem. Pa vibracije i vrtloženja. Ponovo. Povraća vam se i od same pomisli na Leonarda DiCapria dok stoji na pramcu Titanika raširenih ruku.

Iako fizika nije od prevelike koristi kod straha od letenja ima ona svojih korisnijih momenata. Savjeta. Na primjer, ista, Bernoulijevska fizika kaže: zatvorite tavanske prozore za olujna vremena. I ostale prozore na kući; da se vašem krovu ne bi dogodilo isto što i avionskom krilu. Da ne poleti.

Bernoulijeva jednadžba važna je i u sportovima. Svjetsko prvenstvo u nogometu. Ja volim one šutove koji mijenjaju smjer lopte u letu. Kao kod Ronalda. I drugih. U fizici je ta pojava poznata pod nazivom Magnusov efekt. On opisuje djelovanja sila na tijelo koje se giba rotirajući. I u tenisu, i u golfu. Felševi su najbolji dijelovi loptaških igara. Kao i na biljarskom stolu. U snookeru.

Naravno kad izvodite slobodni udarac nemate vremena razmišljati o fizikalnim zakonima koji će odrediti putanju vaše lopte. Zato nogometaši puno i marljivo vježbaju. I Ronaldo. I Modrić. To je dobro. O prevelikog razmišljanja u nogometu obično nema velike koristi. Mogao bi čovjek nešto u tom hipu zaboraviti. Ne sjetiti se. I što onda? Pamćenje je kvarljiva roba. Nadam se da su naši nogometaši marljivo izvježbali svoje slobodne udarce i da ništa neće zaboraviti. Ovog puta to bi moglo biti puno pogubnije nego u Osijeku. Ne samo za njih same već i za cijelu naciju.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here