Drago mi je zbog Perišića. Ne zato što je dao gol za pobjedu protiv Islanda. Nije to bila važna utakmica, niti pobjeda. Drago mi je zbog njega samoga. Na trenutak mi se učinilo da sam na njegovom licu mogao pročitati: MOGU JA TO! I nadam se da može i da nam hoće pokazati sve što je godinama uvježbavao. Radio. I ne samo on. I preostalih dvadeset dva. Nogomet se gleda iz različitih razloga. Moji su uglavnom pedagoški. I da, uvijek mogu prepoznati obrazovanog igrača od sirovine. Po igri. Talent imaju u pravilu svi koji dođu do svjetskog prvenstva. Neko više, neko manje. Talent nije ono što mene u nogometu zanima. Više mi je interesantno razlučiti što su to ti mladi ljudi naučili naporno radeći u svojim klubovima. Od pionira do profesionalaca. Trenirajući i onda kad im se nije treniralo. Radeći na sebi i kada su bili bolesni, ozlijeđeni. Učeći vještinu i kad su grijali klupu. Radost nakon postignutog gola tek je mali dio te priče koju zovemo nogometom. Kao kad prvašić pokazuje učiteljici prva napisana slova. Radostan.

Počeli su upisi u srednje škole. Mnogima to neće biti radostan trenutak. Država hoće da djeca upisuju strukovne škole. Roditelji guraju djecu u gimnazije. Djeca najradije uopće ne bi išla u školu. Uglavnom. Mediji dolijevaju ulje na vatru. Ministarstvo je gasi. Da se mene pita sve bih upisao u Dinamovu školu nogometa. To je jedina hrvatska autohtona svjetski prepoznatljiva Škola. Sve ostalo je muljanje poreznih obveznika. Utješna nagrada za luzere bez nogometnog talenta. Neš ti škole napravit drska trgovca, ili bezobrazna konobara. Odabrat najodličnije od najizvrsnijih, testirat ih, pa najbolje od njih upisat u jednu školu. Gimnaziju. 5., 15., 25. Ne trebaju ni profesore. Nek se djeca sama uče. Ne, ne trebaju nama reforme. Ni cjelovite. Ni kurikularne. Nama je potrebna jedna temeljita dekonstrukcija postojeće uobrazilje školstva.

Imotski, zgrada gimnazije

Pola hrvatskih intelektualaca XX stoljeća dala je imotska gimnazija. Preostala polovica nije uopće išla u školu. Iz imotske gimnazije, a i inih, danas više ne izlaze intelektualci. Samo ljudi koji imaju potvrdnicu da su išli u gimnaziju. Potvrdnicu koja ima treba da bi se upisali u listu čekana za drugu potvrdnicu koja im treba ako žele postali uhljebi u općini, županiji ili Holdingu. Ili kojim slučajem podpredsjednici parlamenta ili vlade. Predsjednike obvezno školujemo vani. Kao svaki prava kolonija.

Samo je jedan čovjek iskreno vjerovao u hrvatsko školstvo. I zaradio na tome. I obogatio se. Neki vele da tu baš sve nije bilo košer. Sad je vani. Svjetsko prvenstvo gleda iz inozemstva. Kazamati stare Jugoslavije bili su radnička Sveučilišta. Što bi i sada bilo gore? Prolazi sve. Vratit će se i on. I tada neću biti jedini koji vjeruje u Dinamovu školu nogometa. ON će biti predsjednik, a ja se skromno preporučam za podpredsjednika.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here