Subota, 14. srpnja 2018. Kraj tjedna. Vrijeme za promišljanje; i zaključke. Kraj najljepšeg tjedna u povijesti Hrvata. Tjedna koji je započeo u subotu, Rakitićevim sigurnim šutom u donji desni kut Igoru Akinfejevu, a završio u petak Ivanovom konferencijom za tisak. Na hrvatskom jeziku. Volim tog dečka. Svi bismo ga trebali voljeti. Sluša on tako pitanja na engleskom, španjolskom; odgovara na hrvatskom. Mogao bi i na engleskom i na španjolskom, njemačkom ili francuskom, a vjerojatno bi se snašao s još pokojim svjetskom jezikom, ali Ivan govori hrvatski. Za one koji se sjećaju prvih Ivanovih intervjua, znatno tečnije nego tada, davne 2007. kad je prvi put zaigrao u kockastom dresu sa crveno-bijelim kvadratićima. Ivan je radio na sebi; dijete dijaspore. Rođen u Švicarskoj, Rheinfeldenu.

Luftaufnahme des Paul Scherrer Instituts

Devedesetih godina prošlog stoljeća, vozeći bijeli Wartburg zagrebačkih registarskih oznaka na relaciji od Instituta u Villigenu (PSI/SIN) do Sveučilišta u Baselu, nekoliko puta sam prolazio onuda. Možda je baš on bio jedan od dječaraca koji su naganjali loptu na ograđenoj livadi pored puta. Možda i nije. Voziti tada registarske pločice s hrvatskom grbom Švicarskom bilo je više nego zadovoljstvo. Ljudi bi vam mahali, blicali svjetlima, pozdravljali s dva prsta, onako kako se to radilo devedesetih. Viktorija. Pobjeda. Velika je hrvatska dijaspora. I onda. I danas. Veliki egzodus. No ako je suditi po Ivanu, Hrvatskoj je bolje imati uspješno iseljeništvo nego frustrirane tuzemce.

Pošli tjedan su Vijesti i TV Dnevnici bilo gledljivi. Bez politike. Samo Nogomet. No i nogomet je politika. Pa su se političari ogrnuli nogometom. Ministra rata uguralo u temu dana. S navijačkim šalom. Sastao se sa svojim američkim kolegom. Izmijenili dresove. Bit će i šopinga. Kupuju se Kajove. Helihopteri, veli ministar. I on je radio na sebi. Priča hrvatski bolje nego ikada. Manje guta samoglasnike nego inače. Doduše kod umetanja istih znade se zabuniti: „Sigurnosne ugroze su takove da nijedna država na njih nemeže odgovoriti sama“—zbori ministar. No to su sitnice, finese. Iz konteksta je razumljivo što nam poručuje čovjek koji je više poznat po tome da radi za sebe nego na sebi. Definitivno ga je danas lakše razumjeti.

Napokon je riješen i predmet P-319/16. U petak, 13. srpnja 2018. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa utvrdilo je da se dužnosnica Martina Dalić nalazila u situaciji sukoba interesa prilikom sudjelovanja u donošenju odluke Povjerenstva Vlade za upravljanje strateškim trgovačkim društvima. Epilog predmeta otvorenog još davnog utorka, 17. siječnja 2017. Tada je to isto Povjerenstvo, ali pod predsjedanjem druge gospođe, odlučilo pokrenuti postupak. Postupak protiv, tada, potpredsjednice Vlade Martine Dalić zbog potencijalnog sukoba interesa u slučaju INA. Postupak je prema riječima ondašnje predsjednice Povjerenstva pokrenut na izričit zahtjev dvije osobe. Mada su tada sve novine brujale o tome da nije u redu donositi političke odluke o poduzeću u kojem ti je suprug visokopozicionirani službenik s gotovo milion kuna godišnje zarade tek su se dva Hrvata usudila taj zahtjev i potpisati. Ok, možda nisu obojica bili Hrvati. Jedan je bio, sigurno! Potencijalno, Hrvati ne vole cinkati. Ne javno i ne pod pravim imenom. Anonimno se ne računa.

Portali još napominju kako Martini neće biti izrečena nikakva novčana kazna. Glupost. Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa nije pravosudno tijelo. Ona pomaže, ili bi bar trebalo pomagati, pri tome da ne nastane veća utuživa materijalna šteta. Naime, državni dužnosnici za svoje postupke ne odgovaraju svojom imovinom već onom državnom. Eventualan sukob interesa dužnosnika bi na nekoj međunarodnoj pravosudnoj instituciji mogao biti krunski dokaz štete koju je Država Hrvatska napravila tužitelju, a tu štetu plaćamo svi mi, porezni obveznici. Sve u svemu, potencijalan primjer poslovice da vrijeme liječi sve rane. Dovoljno je samo pričekati. Dovoljno dugo. Pa će se stvari već same od sebe posložiti. Potencijalno.

Odugovlačenje s ovom odlukom vjerojatno je cijelo vrijeme imalo potencijalnu političku pozadinu. Neko je vrijeme taj zastoj možda i išao na ruku prvoj podpredsjednici, ali joj sigurno nije pomogao u kandidaturi za potencijalnog Guvernera HNB-a. Guvernerku. Kao ni to da se dopisuje preko Microsoftovih servera. Meni osobno Prva od Devet je uvjerljivo najbolji kandidat za upravljanje državnim parama. Iako se rijetko smije ne boji se pokazati zube. A zubalo uredno. Ovako, po svoj prilici, i idućih šest godina imat ćemo Guvernera s grobljem u ustima. Ako se ne udobrovolji neki zubar „pro bono“. Također potencijalno.

Zaključimo u vedrijem tonu. Idući tjedan započinjemo neradno. Dečki se vraćaju iz Rusije. Opet. Ovaj put živi i uglavnom zdravi. Bit će fešte. A bar će jedan Dalić i dalje ostati prvi čovjek najvažnije hrvatske institucije. Hrvatske Nogometne Reprezentacije.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here